Prije Prvog svjetskog rata župna crkva u Babinoj Gredi posjedovala je 3 veća zvona iz 1858. Nažalost, nisu pošteđena u rekviziciji tijekom Prvog svjetskog rata (pretopljeni su u vojne svrhe), a jedino je ostao stari b' iz 1858., težak oko 330 kg.

1917.g. vojne vlasti naručuju nova zvona za oštećene župe (priložena fotografija). Narudžba za Babinu Gredu su bila dva zvona ukupne težine 500 kg (u rangu Vinkovaca i Zemuna!).
Međutim, ta nabavka zbog ratnih prilika i propasti države, nije realizirana.
Smirivanjem rata, seoski Odbor za nabavu zvona naručio je dva zvona kod zvonarne u Ljubljani (livnica je u Jesenicama), teška 1053 i 550 kg., koja su u selo stigla i posvećena godine 1925. g.

Na najvećem zvonu stoji ugravirano "Spomen tisuć godišnjice kralja Tomislava i svete Godine“.

Sredinom 1970-tih su pozlaćeni cajgeri i zvona elektrificirana (majstor Strinavić iz Bodovaljaca).

1903.g. tadašnji seoski liječnik dr. Đuro Berić pokreće inicijativu da se osnuje "Hrvatska čitaonica" i registrira kao takva, što je i učinjeno 1904. g. (a ne 1907. kao što navode razne babogredske "povijesnice") sa sjedištem u posebnim prostorijama gostionice Ivana Vrtarića (na mjestu današnjeg lokala g. Brzice).

Poznato je da je ta čitaonica kasnije egzistirala u gostionicama u vlasništvu gospode Kuhnera, Šadeka i Šarića, ali nije poznato da li su se samo mijenjali vlasnici postojećeg lokaliteta ili se radilo o selidbama čitaonice.

1933.g. sreske vlasti zahtjevaju da sjedišta čitaonica ne mogu biti u gostionicama. I ova čitaonica se pokorava zapovijedi te se seli u Šimunovu kuću u Čevatovu.
Ta zabrana je bila povod da čitaonice pristupe izgradnji svojih prostorija tako da do 1938. g. sve grade i useljavaju u nove i vlastite prostore.

"Hrvatska seljačka čitaonica" u Jelasu je osnovana 1912.g sa sjedištem u kući opančara Orešković Pave. Kasnije je preseljena u kuću Stane Dahm.

Poljodjelska čitaonica" Donja Mala je osnovana 1920. sa sjedištem u krčmi Huber Alojza.

Čitaoničko društvo "Seljačka sloga" Berava je osnovana 1935. g. sa sjedištem u kući Kuzmanićevih.

Godine 1827. sve kuće u selu dobivaju svoj broj. Krenulo se od Berave, zatim Donja mala, Čevatovo itd. Nakon toga je svaka novoizgrađena kuća dobivala naredni redni broj, bez obzira u kojoj je ulici izgrađena. Čak su i mnogi stanovi imali svoj broj.

S obzirom da imamo digitalni zapis nekih matičnih knjiga (rođenih i vjenčanih), zainteresirani i uporni se mogu upustiti u istraživanje od tih godina, npr. svog rodoslovlja.

Slika ispod je moje geneološko stablo, a objavljujem ga da pokažem da smo dobrim dijelom svi rođaci (koljenovići) jedni drugima.
Znači, iako mi jedna velika grana ide u Kruševicu, babogredska grana je prilično podugačka. "Rođaci" su mi čepretići, andrijaševi, adamovi, vračevi, čobići, kedačići, čivići, senkovi, ivančevi, andrićevi, šakini, todorovi, dudini, zečevi, zebini, pranjetini, lisičini i ćaini. A to je samo po ravnim linijama!

Kad bi postojale slične identifikacijske oznake za do turske vladavine, definitivno bi se potvrdila moja teorija da su 1697. g, uglavnom iz današnjeg Srednjobosanskog kantona, stigli preci većine (osim Kedačića i Štivića) postturskih babogredaca. Ali to je neka druga priča...

U ono vrijeme naše selo je doista bilo širom poznato zahvaljujući svojoj veličini, brojnim kulturnim aktivnostima i gospodarskom poduzetništvu.
Veliki gazdaluci su bili Šakini, Kutuzovići, Andrijaševi, Markovi, Mihići...
Sudbina svakog od od njih priča je za sebe, a kao takvim najčešće su im presudili kojekakvi poroci, biologija i posebno destruktivni režim nakon 1945. g. koji se temeljito pobrinio za ukroćavanje kulaka (kako ih je on nazvao).

Na priloženim slikama je Stjepan Mihić na prvom (1924. g.) traktoru u selu.
Inače, Mihići su na svojem posjedu u Velikim livadama imali minijaturnu prugu odakle su malim vagonetima prevozili ljetinu do zidanog druma na Dubočici.

]]]]]]]]]]]]]]]]