Prije nekoliko godina sam imao malo gostovanje u emisiji za Selo i poljoprivredu na HR1. Novinarka me pitala, između ostalog, da li bih volio da se jedan od mojih sinova nastavi baviti poljoprivrednom na OPG. Nemam snimku te emisije, ali sjećam se da sam izjavio da bih to svakako volio, da ću poraditi na tome itd.

Godinama kasnije sam promijenio mišljenje i to sam često spominjao sebi i drugima. Shvatio sam i prihvatio da djeca moraju biti gospodari svoje sudbine, da nemam prava nametati svoje želje i ambicije, da nemam prava željeti svojem djetetu težak seljački život kao moj, da vječno bude u stresu i dugu, da pripada jednom od najomraženijih pripadnika ovog društva ("lako je njemu, on prima poticaje na naš račun..."), da ako oni budu sretni sa svojim izborom i ja ću biti...

Inače slovim kao razuman, stabilan i hladnokrvan, ali danas sam puko ko kruška. Sve moje dugogodišnje psihološke "pripreme" su pale u vodu. Moj mlađi ptić je niskotarifnim letom danas odletio u Švedsku sa jednosmjernom kartom pri sebi. Na zadnji pozdrav sam pred gomilom ljudi počeo ridati kako desetljećima valda nisam.

Još sam u komi i pomalo vraćam film, zapravo osjećam grižnju savjesti nisam li se zapravio sebično sažalio nad samim sobom, svojim prosutim biserjem i podsvjesnim podsjećanjem na Kozarčeve Mrtve kapitale.

Sutra je novi dan, trebalo bi biti bolje, ali i novi emocionalni izazov. Moram na stan (salaš), a kako ću livadama, jasenovima i žitnim poljima objasniti da moj Zvonimir više ne računa na njih, kako ću proći pored voćki koje je on sadio, kako proći pored svoje šume gdje je uvijek gljive tražio...Užas. Moram ih uvjeriti da sam ja kriv, meni će valda oprostiti, a ja obećavam da ću i dalje polja timariti, livade kositi i voćke zalijevati jer možda će se vrijeme promijeniti i slavonsko polje biti opet poželjno nekome.