Budući je služitelj crkve takozvani prakator u neposrednom doticaju s crkvom i župnikom, čast mi je javiti da novo određenog prakatora ni po jedan način za takvoga primiti ne mogu iz uzroka:

1. Jer je to čovjek jako posnibit i siromašan, tako da na sebi ništa ni odjeće ni obuće čitave nema. Kako će takvi po nediljama i svetkovinama poderan i cunjav u crkvi služiti, da se ovdašnji i strani puk ne osramoti. Pak osim toga, može li se od takvog s krajnom potrebom i bez ičega čovjeka pouzdano očekivati da će mu lemozina i druga crkvena dobra sveta biti? Odista jako dvojim, budući je isti A. V. poslužujući ovdašnjeg g.liječnika njemu njekoje stvari pronevjerio, dapače i u dućanu na ime njegovo dug pravio.

2. Jer je to čovjek tupoglav, srezan i svojećudan i zato za obnaku i crkvenu službu nesposoban.

3. Jer je to čovjek samac, dakle u slučaju njegove bolesti, morala bi crkva bez poslužitelja biti.

Uslijed navedenih uzroka prinuđen sam općinskom uredu Antuna Gregorovića br. 232 za prakatura predstaviti, koji crkvenu službu rado prima, a i red crkveni dobro znade jer je već prije Crkvi služio. Za povećanje njegove plaće možemo mu iz Crkvene kase, na 24 forinte, još 10 forinti pridodati. Pak ja od moje strane daću mu na godinu 20 forinti i svagdanju koštu ako bi kraj crkvene službe i kućavne poslove kod mene obavljat htjeo.