EU zatražila od članica da odobre uzgoj drugog genetski modificiranog kukuruza u Europi. Kakva su moja razmišljanja glede?

EU sve teže podnosi pritisak, a nije u pitanju samo politika, moć i profit multinacionalki - sve teže je ostati konkurentan na svjetskom poljoprivrednom tržištu sa nogmo.

Gmo ionako na mala vrata ulazi u eu prehrambeni lanac jer npr. iluzorno je očekivati da je baš sva uvozna soja, kukuruz, svinjetina, govedina korektno klasirana kad je poznato da velike prekomorske države u izrazitom postotku rabe gmo.

Ukoliko se ne desi nekakav radikalni zaokret u saznanjima o gmo, jači otpor potrošača i agronomske struke itd., gmo će do nas dospijeti prije ili kasnije.

Ne možemo se mi poljoprivrednici u ovom slučaju praviti nevinašca iliti nekakova alternativna avangarda jer zna se da su isto tako naših ruku djela i neke druge pošasti: duhan, alkohol, opijumi...

Moj point je u tome da mislim da mi poljoprivrednici ne možemo i ne smijemo biti prva protivna barijera. U prvom redu to treba biti legislativa temeljena na znanstvenim spoznajama, a zatim potrošači svojim kupovnim stavom. Ok, potrošačima se dade manipulirati, ali što ćeš, nitko nije savršen.
Zbog toga bi mi ipak bilo žao da EU dozvoli američku praksu nejasnog označavanja gmo proizvoda na trgovačkim policama, praktički uskraćivanje mogućnosti izbora.

Bavim se govedarstvom i proizvodnjom mlijeka. Valjda je bio i red da mi vozilo razbije kamion za prikupljanje mlijeka. Doduše kamion je bio iz konkurentske mljekare, a auto na parkingu i daleko od kuće, ali seljački automobil mu nije bilo teško "pronaći" jer se valjda pozna po smradu i starosti.

Osiguranje je proglasilo totalnu štetu (razbijena je i prednja strana) i nudi bijedni odštetni iznos. Sad se ja zbrajam koliko meni hektolitara mlijeka treba da se opet provezem...

Plasman domaćih proizvoda na naše tržište će se poboljšati tek kad bude ponude istih na tržištu. Pri tome mislim na onaj način na koji to tržište može i hoće apsorbirati.

Velekupcima (hotelima, prehrambenoj industriji, supermarketima itd.) nije zanimljiv jedan seljak sa 100 kila mrkve, a drugi sa 100 kila krastavaca...Oni zahtjevaju stabilnu opskrbu, količine, konkurentne cijene, jednostavnost transakcija i standardiziranu konfekcioniranost. No problem je taj što se oni nemaju kome obratiti.
Mi nemamo modernu veletrižnicu ili bilo kakvu drugu adekvatnu trgovačko-pravnu jedinicu koja to radi.
Da žalost bude još veća, postoji već puno seljaka koji mogu biti tržišno konkurentni, ali se jednostavno ne mogu etablirati kao takvi (danas je najlakše proizvesti).

Sad bi se lagodno moglo primjetiti da bi se seljaci trebali sami organizirati (zadruge...whatever), no to ipak nije rješenje. Ni na moćnom zapadu uglavnom to ne rade seljaci, nego poduzetnička inicijativa nekog drugogo levela, pitanje vlasništva je nebitno.

Ova država već dvadesetak godina čeka da se to dogodi, da to rješe seljaci ili neki drugi poduzetnici, no to se ne dešava. Razloga je puno i nije tema...
Uglavnom, poljoprivreda je slika i prilika stanja općeg poduzetništva, a ono je slika i prilika politike. Strukturno nije začarani krug, ali na neki način zapravo to jest.

Povodom alarmantnog stanja u sektoru proizvodnje mlijeka u zadnje vrijeme se održavaju kojekakve sjednice i okrugli stolovi.
I što dobivamo? Puste konstatacije, prividnu zabrinutost i klimave zaključke tih niškorisnih seansi.

A stanje je vrlo teško i svakim danom sve teže.

Kao puki seljak-proizvođač mlijeka, mogao bih štošta napisati kako i zašto, ali
...čitaj dalje...

Nije čudo što su seljaci zadnja rupa na svirali ministarsva poljoprivrede. Imaju ljudi prečeg posla...

Iz još jednog člaka u nizu Jakovinu napustila i šefica Agencije za poljoprivredno zemljište se fino razaznaje koji nered, nepotizam, nerad i nesposobnost tamo vlada.