Krivulja broja proizvođača mlijeka je poražavajućeg izgleda. Zadnjih mjeseci se ipak uočava blagi trend usporavanja navedene strmoglavi:




Nisu svi poslovno propali - neki su prešli u ratarstvo, voćarstvo, drugo stočarstvo...opstaju najuporniji, a prilagodbu situaciji na tržištu pokušavaju riješavati i povećanjem isporuke mlijeka:




U narednom razdoblju, nažalost, predstoje novi izazovi. U prvom redu to je prilagodba nitratnoj direktivi, odnosno punoj implementaciji svih pravila dobre poljoprivredne prakse.
Nije zgoreg spomenuti i problem legalizacije proizvodnih i ostalih objekata bez kojih ...čitaj dalje...

Land grabbing, pojam koji doskora nismo poznavali, s kojim ćemo se za koju godinu suočiti, a u svijetu je prilično aktualan.

Kina 'unajmljuje pet posto Ukrajine' je članak koji me zainteresirao za ovu tematiku. Posebno mi je tu bilo zanimljivo jer se radi o Ukrajini koja ima nepregledne površine gotovo djevičanskog poljoprivrednog zemljišta visokog boniteta. Da stvar bude još sočnija, ukrajinske cijene su debelo ispod prosjeka i kao takve vrlo primamljivo za razne akvizicije. Kad bih nekog trebao savjetovati gdje da uloži u poljoprivredu - svakako bih mu preporučio Ukrajinu.
Da se razmemo, nije u toj zemlji baš sve idealno - problematične su komunikacije, kvalificirana radna snaga, političke prilike itd. No sve to nije prevelik problem jer ulaganje u hranu i poljoprivredno zemljište nije profitna akvizicija na kratki rok, to je zasigurno i strateška igra moćnih igrača.

Siromašne države, države u tranzicijama i države opterećene koruptivnim režimima su naročito osjetljive na gubitak suvereniteta svog polj. zemljišta. S druge strane, bogate i jake zemlje koje se diče slobodnom trgovinom i ostalim liberarnim uzusima, kad je u pitanju zemlja naglo mijenjaju stajališta. OVAKO je to u SAD.

Gornji graf je preuzet sa Land Matrix stranice gdje, zahvaljujući zavidnim grafičkim prikazima, možete još bolje vidjeti o kojim se razmjerima radi.

Plasman domaćih proizvoda na naše tržište će se poboljšati tek kad bude ponude istih na tržištu. Pri tome mislim na onaj način na koji to tržište može i hoće apsorbirati.

Velekupcima (hotelima, prehrambenoj industriji, supermarketima itd.) nije zanimljiv jedan seljak sa 100 kila mrkve, a drugi sa 100 kila krastavaca...Oni zahtjevaju stabilnu opskrbu, količine, konkurentne cijene, jednostavnost transakcija i standardiziranu konfekcioniranost. No problem je taj što se oni nemaju kome obratiti.
Mi nemamo modernu veletrižnicu ili bilo kakvu drugu adekvatnu trgovačko-pravnu jedinicu koja to radi.
Da žalost bude još veća, postoji već puno seljaka koji mogu biti tržišno konkurentni, ali se jednostavno ne mogu etablirati kao takvi (danas je najlakše proizvesti).

Sad bi se lagodno moglo primjetiti da bi se seljaci trebali sami organizirati (zadruge...whatever), no to ipak nije rješenje. Ni na moćnom zapadu uglavnom to ne rade seljaci, nego poduzetnička inicijativa nekog drugogo levela, pitanje vlasništva je nebitno.

Ova država već dvadesetak godina čeka da se to dogodi, da to rješe seljaci ili neki drugi poduzetnici, no to se ne dešava. Razloga je puno i nije tema...
Uglavnom, poljoprivreda je slika i prilika stanja općeg poduzetništva, a ono je slika i prilika politike. Strukturno nije začarani krug, ali na neki način zapravo to jest.

Povodom alarmantnog stanja u sektoru proizvodnje mlijeka u zadnje vrijeme se održavaju kojekakve sjednice i okrugli stolovi.
I što dobivamo? Puste konstatacije, prividnu zabrinutost i klimave zaključke tih niškorisnih seansi.

A stanje je vrlo teško i svakim danom sve teže.

Kao puki seljak-proizvođač mlijeka, mogao bih štošta napisati kako i zašto, ali
...čitaj dalje...

Nije čudo što su seljaci zadnja rupa na svirali ministarsva poljoprivrede. Imaju ljudi prečeg posla...

Iz još jednog člaka u nizu Jakovinu napustila i šefica Agencije za poljoprivredno zemljište se fino razaznaje koji nered, nepotizam, nerad i nesposobnost tamo vlada.