Humor 1

- klikni na foto za više -
gfhgfhgf

Ne znam da li itko voli svoje selo kao ja i često se pitam da li sam nastran, bolestan ili munjen kad i pored niza neugodnih doživljaja, ljubomornih, zavidnih, podazrivih, a bome i neljudskih postupaka nekih "velikih" Šokaca, Babogredaca i katolika, mogu ovdje biti sretan, zadovoljan i uvijek pokušavati stvoriti nešta novo, oživjeti što drugi zatiru, pokloniti svojoj Gredi ono što zaslužuje i voljeti je, pričati o njenoj prošlosti, značajnim ljudima, običnom, divnom stanaru, čobanu, majstoru, "mokrom bratu", birtašu i svakom onom tko ju voli makar malo.

U nju treba doći, družiti se s njenim žiteljima, pogostiti se, obići bircuze, poslušati kako se pripovida, zbijaju šale, kako jedan drugome uvaljuje, zavlači, kao se nitko ne ljuti, kako svatko prima što mu se uputi bez uvreda. Tko god je ovdje duže bio, dosta čuo, mogao je samo reći "Ovog nigdje nema". Mozda zato kažu: "Ludi Babogreci", "Radiš uz onu stvar ko' Babogredac" itd.
Ova zadnja i je nastala od Babogreca.

I upravo i postoje razni vicevi o nama jer smo ih sami stvorili, sami ih stvaramo svakodnevno, oni jednostavno niču i kad je čovjeku tesko i kad je veseo. Svatko će se i s narođenijim našaliti, s mladima i sa starijima. Tu nema uvreda ni mržnje.

Sjećam se kad sam bio gimnazijalac neki čovjek koji me je poznavao, pohvalio me pred ocem kako sam pristojan, uvijek pozdravim, a vidio je da hocu raditi i s konjima itd., na sto je moj otac preda mnom i njim rekao: "Ma pusti ti to, nit' će on pljunit kroz svoj pendzer, nit će njega njegova krava ubost."
Ilija Babić

ILIJA KEDAČIĆ – KOČIJAŠ, ĐURO TERZIĆ , SJEDE POZADI ANTUN DELIĆ I ŽAVERIJE MIŠKOVIĆ
1940. godine


 

Ovdje možete pročitati tek nekoloko šala iz babogretske prošlosti, a ostatak se može pronaći u knjigi"ŠOKAČKA BURGIJANJA" profesora Ilije Babića iz koje su i preuzeti neki dijelovi za ovu stranicu.
Hvala na posjeti i želim vam ugodno čitanje!


Nepažnja

Lijepog proljetnog jutra snaša Reza otišla u vrt i kad je bilo doba za doručak, uprti motiku na leđa i krene prema dvorištu. Dok je prolazila kroz šljivik, onako slobodno pusti malo jačeg goluba, a u tom trenutku susjed se zakašlje nedaleko nje u svom šljiviku. Vidjevsi da je bila neoprezna potraži ispriku: "E, komšija ja prde, a ti tud."
"Ja nisam ni čuo", reče ovaj, a Reza se lupi po čelu i onako sebi: "I treba te kad si blesava, bolje da si šućela."

Lukavi Đura

Sazno Đura daj' udovica Luca u krizi, da nema novaca i da bi ju mogao prevariti.
Ona jadna bila nepismena, ali ipak nije svoje tilo htjela dati bud pošto, te na Đurinu ponudu jedva pristade "al' za iljadarku". Dode on k njoj kad se smračilo, obavi posao i da joj ono što je bio dužan.
Sutradan ona novac u džep i ravno u dućan. Nabirala ona svašta, a kad će naplatiti, prodavač se zabezekni. Strina Luca pružila 1.000 starih kuna, iz NDH. Upita je odakle joj to, tko ju je nasamario, jel' što prodala za te novce?
"E, dite prodala sam no štoj bilo samo mojeg pokojnog", i kao vjetar izleti iz dućana. Ona iz dućana, a Đura pred dućan stiže "Đura, gadu jedan kake si mi do' novce?" kroz suze reče Luca.
Đura joj se primakne bliže i ispotija Luci: "Šuti Luca, kaka pička taki novci", i uđe u dućan. .

Stari bećar

Puno je ljudi čulo pokojnog đeda Marijana na kako se hvali koliko je povaljio tuđi žena. Uglavnom "spavo je sa sto dvi", dvadeset i dvije je imao prvi. Volio je čašicu do smrti i dok j mogao hodati, obilazio je birtije. Jednog prohladnog zimsko dana prilazio je od birtije trafici ispred crkve želeći "pustiti" vodu ne videći da je unutra prodavačica. Došao je do njeni vrata i počeo miješati po raskopčanim hlačama, ali nikako da nađe ono što mu je trebalo. Da bi ga uplašila, prodavačica strogo viknu:
"Ej, đede, šta ti to radiš?"
"Ta sinko tražim ga, al' je vrckav pa ga ne mogu uvatit."
Tad je đed Marijan imao 81 godinu.

Ljubezna baka

Nosila baka svog prvog unuka s kumom s krštenja jedne lipe nedilje, poslije rane mise. Po povratku iz crkve morale su proći pored dućana gdje su se ljudi za blagdane skupljali, više iz navike, a tu je i nedaleko most preko Berave i cesta prema Štitaru. I tog jutra ih je bilo nekoliko, a međ njima i đed Đura, inače poznati šaljivdžija i koji je često zadirkivao žene. Ugledavši baku udovicu kako nosi svog unučica nestrpljivo čekao da mu se približi, lako je znao da dotična ne bira sredstva pri "obrani" mislio je da će ju ovaj puta nadmudriti te će izvući bolje adute. Prišavši k njoj, zamoli je:
"De stani da vidim tog anđelčića", i zavrnuvši prekrivač na jastučiću nastavi:
"Baš bi ga poljubijo u čelo jer mi još meriše po noj ženskoj stvari."
Ostali se nasmijaše, a baka spremno reče:
"Joj Đura pa bolje bi ondak bilo da odeš k našoj kuće i poljubiš mojeg sina u k..... jer ga je baš jutros izvadio iz stvari, on ti je friškiji."
Đed Đura osta zabezeknut ispustivši: "E, 'vo ti ni trebalo."

Kiselo mliko

Baba Jela bila dugo udovica pa je taj dio života slobodno i "korisno" provodila. Kad je ostarila često puta je u tima pomagala svim onima koji su to od nje tražili, i muškim i ženskima, a i mnoge nejasne stvari objašnjavala prema svojim saznanjima. Tako ju jedanput priupita Iva, koji je bio u krize i nije mogao udovoljavat željama i potrebama žene, "dokle žena ima potrebu za 'onim', dokle ona to more'".
"E, moj Ivo, žena to more doklje god može žvakat kiselo mliko."

Imra Četnik

Baka Manda priko ljeta bila stalno u selu, njezini na stanu pa je svakog ponedjeljka morala peći kruh u vanjskoj peći za svoje na stanu. I tako jednog ponedjeljka, baš kad se sagnula prigleda jel' kruh pečen, privuče joj se odotraga udovac Imra četnik (seoski redar) i baku Mandu obeščasti. Kako ona nije vidjela tko je to bio, otrese brašno sa svog zaprega i izađe ulicu da upita svoje druge, koje su pod orahom, radile ručni rad, je su li vidjele ko je to bio.
"Oj žene, jestel' vi vidle koj to men' ulazijo u avliju?"
A one u glas: "Ta Mando Imra, četnik..." "O, pa da i po k... bi rekla daj' on."

Dječja igra

U kući tri generacije, stari dido, svekar i i svekrva, sin i sna i dva mala didina pra-unučića. Svekar i svekrva su na stanu, sin otišao nešta prešati s traktorom, a snaja oko bašče, plivi, zaljeva povrće, nešto čeprka. Stari dido dobio zadatak da pripazi na unučice da nješt ne naprave. On je sjedio na stolcu u kajsiovom ladu, onako raširenih nogu, razdrljenih gaća. Dječačići onako znatiželjni dođu do pradide i spazivši neke čudne "igračke" počnu ga dirati. U istom trenutku vrati se snaša iz bašče i ugleda čudo kakvo još nij' vidjela pa odmah zagalami:
"Oj, dido, pa šta vi to radite s djecom, ge ćete im dat da vam to diraju?"
Na to će djed: "Rekla si mi da pazim na nje, i šta sam im trebo, valda noževa dat' da si oče povade il' prste isiku?"

Brkovi

Snaša Lukra, lijepa i dotjerana zdrava Šokica, sjela u Babinoj Gredi u autobus i zaputila se k familiji u naš glavni grad. Autobus je bio poluprazan pa je sjela odmah iza vozača. Čim ju je ovaj ugledao svidla mu se, a kako je bila pričljiva pomislio je da bi trebalo iskoristiti priliku i malo snašu bolje "upoznati" sa Zagrebom. Vozač je postajao sve slobodniji i prisniji i kad je vidio da je stvar gotova postane pravo umiljat te upita :
"Ma znam ja zašto sam se ja tebi dopao, sigurno su ti se svidjeli ovi moji brkovi?"
"Joj, majstore, pogrišio si, men' su brkovi već dosadili, take iste ja pišam već dvajst godina", odbrusi mu snaša i ušutka narcisoidnog vozača, dokazavši mu usput da i nije veslo sisala.