Humor 2
Zašto o Babogrecima tolike šale i dogodovštine
Babina Greda, najdulje, najšire slavonsko selo, razvijalo se u odnosu na druga sela bržim i suvremenijim tempom zahvaljujući jednom specifičnom odnosu seoskog življa prema susretu s novim, donesenim iz evropskih centara poput Beča i Pešte, preko bogatih kupaca šuma, putovanja tadašnjih imućnih kulaka u iste centre, uvozom tada suvremenih strojeva i ideja o razvoju stočarstva i ratarstva.
Babogredac je uvijek prema svojim mogićnostima, težio novom, suvremenijem.
Mnogi seoski mladići pohađali su i visoke škole, a gotovo svaki od njih jedno je vrijeme boravio u rodnom selu i davao svoj doprinos da Babina Greda procvjeta. Ipak uz ovo u Babogrecu je živio neki zaseban vedar duh,dvosmisleni šarm, smiješan, ali uvijek upućen prema sebi, susjedu pa i najbližnjem. Razne dogodovštine iz života, mobi, svadbi poklada, divana Babogredac sam je uljepšavao, prepričavao,dodavao im duhovitost i šarm da budu što smješnije ne krijući ih od tuđeg uha. Tako su šale iz stvarnog života postajale dio zabave, koteći se jučer, danas i sutra.
Babogreci i sol
Odlučiše Babogreci posijati sol. Dogovore se i odu po sjeme u Zagreb, a tamo zaključiše da s kupcima nešto nije u redu te im podvališe sjeme koprive. Sretno i zadovoljno vratiše se u Babinu Gredu. Sve prirediše i na nagnojenu zemlju posijaše sjeme. Budući da ne znadoše kada i kako će kositi urod, ponovo se nađoše u Zagrebu gdje su dobili odgovor:
-Skinite se na golo i prođite kroz nju uzduž i poprijeko.
Po povratku kući tako i učiniše. Pošteno su se ožarili te zaključiše:
-Sol je zrela i prezrela.
Bik na tornju
-Snašo molim vas - upita podrugljivo đakovački uglednik
- ja sam čuo da su babogreci vukli bika na toranj, pa jel to zbilja bilo?
-E, ovako je to bilo dragi gospodine: Na crkvenom tornju između cigli narasla trava. Kako će tu travu ukloniti? Sjete se da podignu bika na toranj, da on opase travu. Uhvate jednog bika, svežu ga oko vrata jedekom i dovedu pod toranj. Desetak momaka se popne na toranj. Počeše oni vući bika gore. Ovi odazdol viču - još malo, još malo. Kad su stigli do gore, do trave, bik isplazio jezik, ali ovi odozdol viču -još samo malo.
Tad bik nekako zakvači nogama za zid, jedek puče i bik spade dole na okupljeni narod i potrefi tvoju mamu i napravi tebe takvog luda.
Guranje crkve
Odlučiše Babogreci pomaknuti crkvu na drugo mjesto. Dugo su vijećali kako to izvesti. Odlučiše da je najbolje da crkvu priguraju. Određenog dana dođu sve probrani, jaki, snažni momci. Najprije se raskomote te skinutim "jankletima" označe dokle će crkvu prigurati. Guraju, guraju. Ide teško te malo stadoše da predahnu i da vidu koliko su prigurali. Kad na drugoj strani nema "jankleta". Uzbuna i povik najpametnijeg među njima:
-Guraj natrag! Prigurali smo previše!
Imaš'li bako rupu
Dum..dum..dumm...čuje se bubanj kroz selo:
-Oglas, oglas! Vlast je naredila da svatko mora imati rupu tko nema zahoda jer se moramo boriti protiv kuge i kolere...!
Žandari su strogo nadzirali izvršenje ove naredbe, te su došli u provjeru:
-Bako mi smo došli vidjeti imaš li ti rupu .
Baka škilji i brzo misli: Žandari su vlast. Njima se mora pokoriti. Zadiže prvi dio suknje. Žandari zastiđeni nastojaše biti finiji,objašnjavaju baki:
-Bako što se...?
Baka hitro podiže zadnji dio suknje. Na to će jedan od žandara:
-Bako,mi nadziremo one rupe što je vlast dala iskopati.
-A,tako gospodo! Na meni nema take rupe
Žandari se pokupiše, a da baku ne "oglobiše".
Svitnjak
U komisiji za utjerivanje obaveza bio je i Pero "Svitnjak", neuredan u hodu i oblačenju, uvijek mu je u ruci kružila šiba, a iz gaća virio "svitnjak". Zato su ga tako i prozvali. Stekao neugodnu i uočljivu naviku te dužnicima ispred nosa vrtio tu šibu. Tako postupi i prema Petri Kovačevoj koja jest platila obavezu. Vreći joj šibom ispod nosa, dotjera ženu do štaglja.
-Ama čovječe božji nemam više svinja!
-Snađi se -uzvraća Svitnjak
-Kad si tako pametan kaži kako da se snađem?
-Rodi!
Domaćica ga uhvati za ruku i povede prema svinjcu:
Ja sam, bogme sa svojim čojkom rodila tri sina, a nisam mogla brava. Ajd sa mnom u štagalj, pa ako si sposoban...!
Kotar
Babogreci odlučiše da od Marije Terezije zatraže da u njihovom selu bude sjedište kotara. Molbu će osobno uručiti ´baj Šima. Lijepo ga opremili i savjetovali. Puna kola šunke, kulena, jaja, sira, kajmaka njemu za potrebu i carici za milost. Odmače ´baj Šima samo do petog sela, do gostionice gdje zasjede, zapi, sve potroši, a potom nazad među svoje seljane. Doček samo takav. Mnoštvo ljudi i žena želi "iz prve ruke" čuti poruku uvažene carice:
-´Vako vam je to bilo,svitu moj.Doš´o ja u Beč pa pravac kod najveće kuće.Kuća lipa , velika, četiri pendžera. Uteram konje i kola u avliju. Avlija velika, sva flasterovana. Kućari veliki, a priko avlije veliki zidani štagalj. Snaša Marija zasukala rukave i vadi ljepinu iz vanjske peći i meće kruv u peć. Ja priđem bliže i u´vatim snaš´ Mariju za guz. Ona vrisne i okrene se te će men´:
E, baj´Šima znala sam da si ti, uvik si isti, vraže jedan!
Onda lipi me pozva u kuću, namasti ljepinu i počasti me Bog zna kako. Onda ja njoj ispripovjedam pošto sam došo, a ona ti lipo zasuče rukav na oplećku i pokaže mi lakat!
Grga Marušin
Dan jesenji. Kiša i blato. Svilaj je daleko, ali župnik Mijo Senc i njegov župljanin s konjskom zapregom krenu na crkveni god- "Ime Marino". Kod Klecine koljebe, na pola puta prema Sikirevcima, ispriječi se velika bara i kola zaglibiše. Ni makac. Kočijaš Grga Krnić-Marušin poznaje ćud svojih konja te smišlja izlaz iz te neugodne situacije.
-Jel`te, velečasni jel gri` u vakim prilikama opsovati? Jer moji konji su naučili samo uzam krupne psovke kretat.
Župnika mami vrijeme i obilni kirvajski ručak pa uzvrati:
-Moj Grga u ovakvim prilikama i nije grijeh.
Skresa Grga sto bogova, ošine po konjima i krenuše dalje.
Čiča Toma
Čiča Toma imao sina Miju, nevaljalka bez kojeg nije mogao proći niti jedan nestašluk. Svi su ga ružili, a otac često savjetuje, al slabo vrijedi,te će jednom:
-Pa, Bogaramu Mija,dok sam ja bio momak mi to nismo radili tako, nego ko nam nije bio baš najbolji, potucamo mu u šaluf, on izgleda, a jedan ga ošarafi i bjež`.
-Dado, dobro sam utuvio. Neću više pravit nevaljaštine, reče sin Mija i ode u selo, a otac u krevet.
Ne prođe ni prvi san, a netko kuca u šaluf.
-Oj, čiča Toma, de pomolji se na pendžer.
Čovjek to shvatio ozbiljno. Pomišlja da se nešto važno događa, te onako snen i bunovan otvara šaluf , ali "pljus" šamar puče.
-O, Mija, Boga ti, pa zar baš dadu!
"Pažljivi sin"
Desetak kilometara puta, obične "lenije", od Babine Grede do "Bickog polja" bilo neravno s mnogo "vagaša". Kesegina zadruga tu je imala svoje stanare sa stokom. Zaključivši da zdravlje popušta, djed Ilija odluči obići stanare i stoku te se sa sinom nađe u zaprežnim kolima. Na neravnom dijelu puta sin potera konje kasom, a na ravnom dijelu konji hodom.
-Kako ti to sine radiš? Po erlavom brzo, a po ravnom polako?
--E, pa dado,da čim prije priđemo po erlavom, da se dugo ne treseš!
Đakovići
Na stanu. Dva brata Đakovića igraju se vašara. Odjednom stariji kandžijom s leđa dobro odalami brata.
- Ajoj brate, pa što me udari?!
- Ma, šta ti znaš od volikog vašara tko te je lupio!
Pošteno, pošteno
Dođe red na Č. Na prelu se skupi i starijegi mlađeg svijeta. Domaćin i domaćica su obavezno tu. Mlađarija počne svašta pričati i pjevati, pa i bezobraštine. Razbjesnilo to momka domaćina.
- Slušaj 'vamo. Neću da se laje u 'voj kuće. Ko 'oće pošteno-pošteno, ko neće u pi..u ma.....u. Dado i mama su tod u sobe.