Online novosti (591)  

- poredaj po redoslijedu unosa u bazu podataka

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 [33] 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 > >>

25-04-2017

Katica ne žali zbog odlaska u Švicarsku, ali svoju budućnost vidi u Hrvatskoj

1984. godine sam se preselila u Basel. Moj otac je bio sezonac u Švicarskoj i kad je dobio prave papire, odveo je nas troje djece i majku u Švicarsku. Mogli smo birati hoćemo li ići dalje u školu ili ćemo ići kod oca. Normalno da smo htjeli biti svi zajedno kao obitelj, a ne da mi ostanemo u Hrvatskoj, a otac bude sam u tuđem svijetu, i tako je pala odluka za odlaskom cijele obitelji iz Hrvatske - govori nam Katica Mrkonjić (48) iz Babine Grede koja je prije 33 godine svoju rodnu Slavoniju zamijenila Švicarskom.

Život u Baselu

- Grad Basel je jako lijep. Leži na tromeđi Francuske, Njemačke i Švicarske, a kroz njega teče rijeka Rajna i podijelila ga je na mali i veliki Basel. Meni se u njemu sve sviđa, a mana mu nisam ni tražila jer jednostavno volim Basel.

- Za dobiti posao u gradu je teško jer imamo puno pograničnih Nijemaca i Francuza koji žive u svojoj državi, a rade u Baselu pa je teško pronaći dobro plaćen posao. Naši ljudi ovdje najviše rade na građevini, u bolnicama, trgovinama te čišćenje i serviranje. U Baselu se nalaze Rösch i Novartis i još nekoliko velikih firmi.


- Službeni jezik u gradu je njemački s tim što Basel ima svoj dijalekt. Kad sam ja došla u Švicarsku za učenje jezika se svakako snalazilo. Učio si kako si umio i znao, a s vremenom je to bilo sve bolje. Počela sam raditi i učiti jezik sa 16 godina pa sam sve upijala kao spužva. Također sam puno naučila preko TV-a i s bratom i sestrom.

- Ja sam sa 16 godina radilla u tvornici čokolade. To sam radila do moje 19. godine, a nakon toga sam promijenila posao i počela raditi u trgovini te sam to radila do svoje 40. godine. Radila sam u raznim trgovinama kao što su EPA, MIGROS i na kraju u trgovačkom centru STÜKI. Zadnjih 6 godina radim u bolnici i tu radim sve, od serviranja do kafića pa sve do čišćenja.

Radno vrijeme je 8 sati. Od 7 sati ujutro do pola 8 navečer s dvije-tri pauze ili od 7 do 16 s pola sata pauze. Zadnjih 10 godina je jako teško mijenjati posao, a tko hoće raditi opet može pronaći ono što traži jer se gleda iskustvo, a ne izgled i Švicarci jako cijene vaš trud. Radnička prava su jako korektna i realna.

Usporedbe Švicarske s Hrvatskom

- Često uspoređujemo Hrvatsku i Švicarsku. Kod nas u Hrvatskoj je sve "lako ćemo" i ljudi su drugačiji. Ljudi su otvoreni, spremni pomoći, osjećajni i većinom obiteljski ljudi dok su Švicarci malo hladniji narod. Kod njih je točnost na prvom mjestu i što je najvažnije, oni cijene radnika i vide njegov trud. Živjeti u Švicarskoj je stvarno skupo, od stanarine do zdravstvenog osiguranja - stvarno pretjeruju s cijenama.

Birokracija je bolja u Švicarskoj. Većinom se sve rješava putem interneta ili nema redova jer dogovoriš termin i sve ide brzo i efikasno. U mnoge ustanove čak ne moraš ni ići nego te oni sami obavijeste i pošalju markiranu kuvertu da samo potpišeš i vratiš, a da ne izostaješ s posla ili tražiš slobodan dan, dok za to kod nas u Hrvatskoj treba nekih 100 papira i kad dođeš na red uvijek nedostaje još jedan papir.

Dobra odluka u prošlosti, ali planira se povratak u Hrvatsku

- Švicarci su poznati po sirevima i imaju najbolju čokoladu. Njihova kuhinja mi se ne sviđa, ali to je stvar ukusa. Švicarci se vole više voziti u vlakovima nego posjedovati automobil, nisu kao mi da sinovima čim napune 18 godina kupuju BMW ili neki bijesni automobil. U većini slučajeva im djeca žive odvojeno od roditelja, s partnerom ili prijateljima i slabo se sastaju po stanovima, više se vole nalaziti u kafićima s rodbinom ili prijateljima. Dojam je da više pažnje posvećuju kućnim ljubimcima nego ljudskom biću.

Zbog posla i zbog toga što mi djeca imaju veću mogućnost za školovanjem mi je drago što sam u prošlosti došla i ostala u Švicarskoj. Godišnje idemo 5 tjedana u Hrvatsku, a budućnost vidim u svojoj Hrvatskoj jer ja je volim bez obzira na sve i srce vuče tamo gdje si rođen, a to je HRVATSKA - zaključuje Katica.
IZVOR

---

21-04-2017

Babina Greda selo je koje neće ni stati ni nestati

Blagdan Đurđevo (23. travnja), Babina Greda slavi kao Dan općine. Lokalni čelnici imaju razloga za zadovoljstvo. Proteklih je godina mnogo učinjeno na gradnji komunalne infrastrukture, ali i na stvaranju pretpostavki za gospodarski razvoj. Uspjeli su dovesti stranog investitora i pokrenuti veliku green field investiciju, koja je snažan vjetar u leđa razvoju brojnih projekata i najbolji poziv drugim ulagačima, što potvrđuje i načelnik Josip Krnić.
- Sve što smo u proteklih osam godina radili i napravili, prije svega na otvaranju radnih mjesta, garancija je opstojnosti Babine Grede. Na započetim projektima nećemo stati i već su i drugi u pripremi. U ovo predizborno vrijeme ulazimo s određenim optimizmom. Same investicije koje će se događati u predstojećem razdoblju daju nam za pravo da možemo sa sigurnošću reći da Babina Grede neće niti stati, niti nestati. I osobno sam vrlo nezadovoljan velikim brojem odlazaka mještana u strane zemlje, jer je unazad tri godine čak stotinu djece napustilo osnovnu školu. Ali uvjeren sam da će se zahvaljujući ozbiljnim i vrijednim projektima oni vratiti u selo, s novim znanjima, vještinama, iskustvima. Dat ću sve od sebe i truditi se da te ljude jednog dana vratim u Babinu Gredu.

Kakva je gospodarska slika Babine Grede, hoće li biti radnih mjesta?
- S ponosom mogu istaknuti da je unazad dva mjeseca oko 50 Babogredaca dobilo posao u Babinoj Gredi i drugim tvrtkama koje su naslonjene na investicije u našemu selu. A bit će toga još i više. Posebno me raduje da su u elektrani zaposlene i dvije mlade fakultetski obrazovane osobe iz sela, jedna je bila i naša stipendistica. Cilj nam je da zadržimo mlade, da u Babinoj Gredi mogu raditi i od svoga rada živjeti, jer oni su jamstvo opstanka našeg sela. Elektrana na šumsku biomasu bila je okidač za sve daljnje gospodarske aktivnosti koje će se događati u Babinoj Gredi. U izgradnji su i 24 sušare tvrtke Florian, gdje bi trebalo biti otvoreno 30-ak radnih mjesta. Ondje će biti i hala od 2500 kvadrata, gdje će se raditi dorada drvne galanterije, a bit će uposlen i dio ženske radne snage iz Babine Grede. Još da se raspišu mjere ruralnog razvoja za subvencioniranje stakleničke proizvodnje - i time će se zaokružiti cijela priča. Građevinska dozvola za gradnju staklenika na 6,5 hektara izdana je, i sa staklenicima tako bi bila završena faza gradnje svih 17 hektara zone, a to bi značilo 200 radnih mjesta o kojima smo cijelo vrijeme govorili. Sada se otvara i nova priča koja je tiho odrađena zahvaljujući dugogodišnjim prijateljima iz Gradačca. Gospodin Adem Hanić, odnosno TMD Group, otkupio je privatno zemljište na 35.000 kvadrata za buduću tvornicu autodijelova i pakirnice, čija će gradnja krenuti već početkom srpnja i kumulirat će približno 100 radnih mjesta. A bar trećina zaposlenih bit će žene.

Brendiranje
Babina Greda prije svega je poljoprivredni kraj. Na koji način možete pomoći poljoprivrednicima?
- Nadam se da će i ministar Tolušić, koji je svojim potezima već pokazao da se u poljoprivredi može mnogo bolje i više napraviti, biti ustrajan u svojim nastojanjima da se hrvatskom selu vrati dostojanstvo. Oko 80 posto Babogredaca bavi se poljoprivredom i mali poljoprivrednici svjesni su da ne mogu opstati u ratarskoj proizvodnji s malim površinama, nego će se morati preorijentirati na dohodovnije kulture i programe. Općina je u fazi izrade idejnog rješenja poljoprivredno-poduzetničkog inkubatora gdje bismo stvorili minimalne tehničke uvjete našim malim OPG-ovima za njihovu daljnju proizvodnju. A samim time i za brendiranje naših proizvoda pod zajedničkim nazivnikom kako bismo mogli lakše izići na domaće i europsko tržište. Brendirat ćemo i naš kulin, jer je upravo s dokumentom iz Babine Grede i zaštićen kulin u Hrvatskoj. Osnovana je i braniteljska zadruga koja će biti kamen temeljac razvoja poljoprivredne proizvodnje.

Kakvo je stanje komunalne infrastrukture?
- Možemo biti zadovoljni onim što je učinjeno u posljednjih osam godina. Samo je u vodovodnu mrežu uloženo približno šest milijuna kuna. Pokriveno je cijelo selo osim Kladavca i dijela Nožica. Moram zahvaliti svim ministarstvima, a posebice Ministarstvu regionalnog razvoja koje nas je pratilo u svim projektima. Spomenut ću zgradu DVD-a i pristupnu cestu do gospodarske zone. Rak-rana nam je školska sportska dvorana za koju isključivo krivim izvođača i nakaradni sustav javne nabave. Stigla nam je i građevinska dozvola za prvu i drugu fazu gradnje kanalizacije, a sama Općina uložila je približno milijun kuna vlastitih sredstava u izradu dokumentacije. Projekt je kandidiran među 123 EU projekta i vjerujem da će do kraja godine biti raspisan natječaj i izabran izvođač radova. Vrijednost je 76 milijuna kuna, a gradnja kanalizacije i pročistača trebala bi trajati dvije godine. Nastavlja se i gradnja nove općinske zgrade, pasivne kuće, a sljedeće godine za Dan općine trebala bi biti i svečano useljena.

Turistička promidžba
Mnogo radite i na turističkoj promidžbi Babine Grede.
- Želimo pokrenuti turistički dio Babine Grede gdje će nam dolaziti ljudi iz Europe, iz susjednih zemalja i učiti kako jedno malo mjesto može biti energetski neovisno i okrenuti se prirodnim resursima.
Primjerice, Lovačka udruga nositelj je projekta civilne streljane olimpijskih normi koja će biti na Kladavcu, gdje želimo urediti eko-etnoulicu, razviti turističke sadržaje i smještajne kapacitete na tom području okruženom prirodnim bogatstvom, jer ono je doista raj na zemlji. Stara općinska zgrada trebala bi postati ne samo muzej babogredske kumpanije, nego možda i gastromuzej koji bi oživio stare zanate i obrte. Općina će morati snažno poticati ljude da se otvore, da se naslone na velike industrije koje će se kumulirati na tome području. Imamo mnogo upita, čak i iz Poljske, imamo vrijednih projekata, pokrenute su ozbiljne priče i uvjeren sam da će se, ne samo u Babinoj Gredi, nego i u cijeloj Slavoniji dogoditi čudo i manjkat će nam ljudi koji će obavljati sav taj posao. Zato se svi skupa trebamo jako potruditi, napraviti još više da vratimo naše sumještane koji su otišli trbuhom za kruhom i da naša sela i gradovi ponovno postanu mjesto useljavanja, a ne iseljavanja.
IZVOR

---

29-03-2017

Najviše novca Gradištu, najmanje Babinoj Gredi

Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije objavilo je listu odabranih projekata za sufinanciranje u 2017. godini iz Programa održivog razvoja lokalne zajednice. Program je koncipiran kao odgovor na razvojne prioritete lokalne i područne razine i predstavlja podršku gospodarskoj i socijalnoj revitalizaciji slabije razvijenih područja te jačanju socijalne kohezije i održivog razvoja. Od ukupno 72,2 milijuna kuna za odobrenih 235 projekata u cijeloj Hrvatskoj, nešto više od 1,5 milijuna kuna odlazi općinama u županjskoj Posavini.
Najveći iznos, 400.000 kuna, dobit će Gradište za gradnju i obnovu nogostupa. Općini Drenovci odobren je iznos od 300.000 kuna za sufinanciranje gradnje, odnosno modernizacije nerazvrstanih cesta u ulicama Toljani i Josipa Kozarca u Drenovcima. Općini Bošnjaci odobreno je 200.000 kuna za sanaciju pješačkih staza u Ulici Antuna Mihanovića. Isti iznos dobit će i Općina Vrbanja za uređenje javnih površina te Gunja za dogradnju Društvenog doma i knjižnice. Za tehničko održavanje pristupne ceste i parkirališta Općini Cerna odobren je iznos od 130 tisuća kuna.

Gradnju nove Upravne općinske zgrade u Babinoj Gredi Ministarstvo regionalnog razvoja pomoći će sa 100 tisuća kuna. Općinski načelnik Josip Krnić ne krije razočaranje. Smatra da je Babina Greda ponovno zakinuta, i to samo zato što ju se tretira kao SDP-ovsku općinu. Pita se kako drukčije protumačiti činjenicu da su višestruko veći iznosi odobreni brojnim općinama u kojima je na vlasti HDZ za gradnju staze. A Babinoj Gredi za već započeti projekt gradnje nove općinske zgrade, pasivne energetske kuće koja će uštedom energije za 14 godina sama sebe isplatiti, a za koji su Babogredci na natječaju tražili milijun kuna, odobreno je samo 100 tisuća kuna.
– Moram podsjetiti na činjenicu da lani ni jedan jedini projekt koji je kandidirala Općina Babina Greda nije prošao. Volio bih da mi netko objasni prema kojim se to kriterijima novac dodjeljuje. Mi smo na indeksu razvijenosti ispod 50 posto državnog prosjeka i pitam se ne bi li upravo ta područja trebala biti prioritet u ovakvim programima - revoltiran je Krnić.
- Odobreno nam je najmanje novca, i to je učinjeno čisto reda radi, da ne bismo mogli reći da nismo dobili. Čim HDZ dođe na vlast, Babinoj Gredi se uvijek isto događa, a to nije korektno prema mještanima ove općine, gdje ne žive samo SDP-ovci. A volio bih da kolege HDZ-ovi načelnici u drugim općinama budu iskreni i kažu koliko novca su dobili u vrijeme koalicijske vlasti i je li ih se konstantno zakidalo kao što se radi Babinoj Gredi - zaključuje Krnić. I dodaje da je podjela na crvene, plave, zelene… rak-rana koja sve više izjeda hrvatsko društvo.
IZVOR

---

27-03-2017

Asfaltirajte nam cestu, živimo u pravoj kaljuži!

KLADAVAC
Šezdeset stanovnika naselja Kladavac prošlog je tjedna potpisalo peticiju koju su zajedno s apelom za pomoć naslovljenim “Dvanaest i pet za raj koji umire” poslali premijeru Andreju Plenkoviću, ministru mora, prometa i infrastrukture Olegu Butkoviću, vukovarsko-srijemskom županu Boži Galiću, predsjedniku Uprave Hrvatskih šuma Krunoslavu Jakopčiću i općinskom načelniku Josipu Krniću.

Asfalt luksuz?
Kladavčani su odlučili upoznati najviše državne dužnosnike s katastrofalnim uvjetima u kojima žive i činjenicom da u 21. stoljeću nemaju ni cestu kao osnovnu vezu sa svijetom i pitaju se je li za njih asfalt luksuz. Njihovo je naselje smješteno osam kilometara od općinskog središta Babine Grede i šest kilometara od Prkovaca u općini Ivankovo. Loša makadamska cesta najveći im je problem jer ljeti od prašine ne mogu disati ni sušiti rublje, a u proljeće, jesen i zimu zbog blata i kaljuže teško je prohodna. Kladavčani se smatraju zapostavljenima i građanima “trećeg reda”. Ističu da je nevjerojatno da im još nitko nikada nije asfaltirao ni kilometar ceste. Najkritičniji je dio ceste prema Prkovcima, dotrajala je i puna udarnih rupa koje im uništavaju automobile, traktore i bicikle. Najviše ispaštaju djeca koja nastavu pohađaju u Prkovcima i Retkovcima, a srednjoškolci u Vinkovcima. Ogorčeni roditelji 20-ak učenika upozoravaju da nakon svake kiše i snijega njihova djeca proživljavaju pravu kalvariju jer se cesta pretvara u kaljužu i njome se samo traktorom može proći. Autobus tada ne može doći do Kladavca i djeca izbivaju s nastave sve dok se blato ne osuši i cesta ne postane prohodna.
Internet im san
- Iako smo sirotinja, smatramo da i naša djeca imaju pravo na obrazovanje kao i druga djeca u Hrvatskoj. Nemaju ni predškolski odgoj, mogućnost pohađanja vrtića, a o internetu mogu samo sanjati. Pa zar se našoj djeci ne može osigurati ni prohodan put do škole? Ovo je sramota za Hrvatsku koja se voli nazivati zemljom znanja - poručuju roditelji.
Napominju da im teški kamioni Hrvatskih šuma svake godine redovito uništavaju ionako lošu cestu.
Naselje je nekada imalo 200 stanovnika, danas ondje žive 24 domaćinstva, u kojima ima i mladića i djevojaka. Oni bi rado ondje ostali živjeti ako im se osiguraju najosnovniji uvjeti za život, a ne traže puno - asfaltiranu cestu koja bi im otvorila put i prema Vinkovcima, Đakovu, Slavonskom Brodu, Osijeku... Tri obitelji u Kladavcu bave se mljekarstvom i svaki dan moraju voziti mlijeko u 15 kilometara udaljene Retkovce jer ni jedan otkupljivač ne želi dolaziti u Kladavac zbog loše ceste. Jedna obitelj uzgaja 200 autohtonih crnih svinja, a neki rade u Vinkovcima i kilometrima se na putu do posla i natrag moraju truskati dotrajalom cestom punom rupa.

- Neka ognjišta u Kladavcu nisu se gasila posljednjih 300 godina. Ako nam ne pomognete da se sagradi cesta između Babine Grede i Prkovaca, sigurno će se ugasiti ovaj raj na zemlji koji je okružen bogatstvom rijeka prepunih riba, šumama krcatima divljači i ravnicom ravnom Kaliforniji. Ovo je naš posljednji vapaj. Molimo vas, pomozite jer vi to možete! Našoj djeci samo želimo život dostojan 21. stoljeća, a ne život u kaljuži - poručuju Kladavčani premijeru i ministru. Mještanin Vinko Barić napominje da je ta cesta vrlo bitna ne samo za Kladavac nego i za naselja u općini Ivankovo i druga mjesta u okolici jer bi im omogućila bolju prometnu povezanosti i izlazak na autocestu kod Babine Grede.
– Svjesni smo toga da se samo zbog nas koji živimo u Kladavcu ona ne bi gradila, ali tu su i potrebe Hrvatskih šuma i drugih kojima bi asfaltiranje bilo vrlo značajno. Ali moram reći da bi ona jamčila opstanak Kladavca i naše djece na rodnoj grudi - kaže Barić i napominje da je u Domovinskom ratu sudjelovalo 27 branitelja iz Kladavca.

Treba 20-ak milijuna kuna
Cesta Babina Greda - Prkovci u nadležnosti je Županijske uprave za ceste. Izrađena je projektna dokumentacija, ali nema sredstava za njezino asfaltiranje. To je projekt vrijedan 20-ak milijuna kuna jer je riječ o cesti dugoj oko 14 kilometara. Općina ima u planu poraditi na turističkom otvaranju Kladavca i osnivanju ekoturističkog naselja koje će posjetiteljima pružati mogućnost aktivnog odmora u prirodi i korištenje postojećih resursa. Lovačka udruga iz Babine Grede na Kladavcu namjerava otvoriti olimpijsku streljanu. Ali bez ceste svi planovi padaju u vodu.
IZVOR

---

21-03-2017

Moja priča: Damir Vuković

Život mnogima prođe u traženju, samog sebe ili nečeg što nam daje smisao postojanja. Lijepo je kad se to na kraju i pronađe. Takav slučaj je i s Vukovićem

"Mislim da sam živi dokaz da nikad nije kasno početi s bilo kojim sportom, kako za osobe s invaliditetom, tako i za tzv. zdrave osobe. Jer ja ću ga sigurno igrati dokle god me zdravlje služi i srce junačko", rekao je stolnotenisač s invaliditetom Damir Vuković (48) iz Babine Grede, gdje živi u obiteljskoj kući s roditeljima.
Na pitanje je li u braku, veselo odgovara da je 'sretno neoženjen'.
Završio je četverogodišnju srednju školu u Osijeku 1987. godine, i to hotelijersko-turističku, smjer konobar.
Oduvijek je bio ljubitelj sporta, tako da prati gotovo sve sportove preko različitih medija.
Prvi susret sa stolnim tenisom doživio je u Udruzi 'Bubamara' u Vinkovcima, jednoj od najvećih organizacija civilnoga društva u Hrvatskoj osnovanoj 1984. godine kako bi promovirala izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom, a koja je jedinstvena budući da obuhvaća sve vrste invaliditeta. Od tog dana život mu se uistinu promijenio, i to u pozitivnom smislu. Postao je znatno ispunjeniji.
"Da, sa stolnim tenisom sam se sasvim slučajno susreo prije nekih četiri godine u svojoj Udruzi 'Bubamara' u Vinkovcima. Od tog dana sam doslovno poludio za tim sportom i krenuo u potragu za klubom. Iz Saveza su mi preporučili najbliže klubove za osobe s invaliditetom u Vinkovcima i Slavonskom Brodu. Prvih godinu i pol dana proveo sam u Klubu 'Poloj' iz Slavonskog Broda, a već druge godine osvojio sam broncu u svojoj kategoriji na Državnom prvenstvu. U međuvremenu sam, na preporuku nekih ljudi, upoznao svog dosadašnjeg trenera Dražena Jankovića i prebacio se u STK 'Dom' iz Vinkovaca. Tu sam počeo sa svakodnevnim treninzima i već iste godine postao državni prvak i prošle godine doprvak države u kategoriji 2 – sjedeći“, objasnio je Vuković kako je ušao u svijet stolnotenisa.
Ušao je i u B selekciju reprezentacije. Iza sebe ima tri međunarodna turnira.
"Osvojio sam srebro i broncu u Rumunjskoj. S tim rezultatom uvrstio sam se na svjetsku rang listu, gdje sam trenutno 37. po redu“, rekao je Vuković.

Ustrajan je u svakodnevnim treninzima, što se vidi i po rezultatima.
"Ništa mi nije teško, lud sam za treningom. Nekad sam po pet do šest sati dnevno bio za stolom. Sada sam smanjio na dva sata dnevno, ali kvalitetnog rada“, rekao je za vježbanje.
Vjerojatno bi i dva puta dnevno trenirao da ne mora putovati oko 66 km do svog kluba. No, ima nešto što je prethodilo ulasku u sportski život, a to je prometna nesreća, ubrzo nakon završetka srednje škole u kojoj je stekao teški invaliditet.

"Bilo je to davne 1989. godine, kada sam stradao u prometnoj nesreći kao suvozač s posljedicom ozljede vratne kralježnice i dijagnozom tetraplegija. Oporavak je bio dug i mukotrpan, kroz nekoliko operacija i vježbe u Varaždinskim toplicama, gdje su me koliko-toliko osposobili za donekle samostalan život u invalidskim kolicima. Dijagnoza je ostala za cijeli život, uz 100-postotni invaliditet“, pojasnio je Vuković.
Nakon toga završio je u mirovini, zahvaljujući prethodnom poslu u Sloveniji.
"A nju skoro do zadnje lipe trošim na svoj stolni tenis“, nadodao je.
Na pitanje tko mu je sportski uzor, odgovorio je: "U svojim počecima prije četiri godine upoznao sam našu proslavljenu stolnotenisačicu i zlatnu paraolimpijku Sandru Paović. Mogu slobodno kazati da mi je ona uzor, bez obzira što je puno mlađa od mene."
Cilj mu je jednog dana ući među dvadeset najboljih igrača i samim time se plasirati na koje svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre.
"Volio bih da mi se u životu ostvari barem plasman, bez aludiranja na medalju na Olimpijskim igrama u Tokiju“, rekao je Vuković.


Uz stolni tenis, popunu u životu čini i velik krug obitelji i prijatelja koji su usput i velika podrška, i to ne samo u privatnom životu, već i u sportskom.
Život mnogima prođe u traženju, samog sebe ili nečeg što bi nas ispunilo. Lijepo je kad se to na kraju i pronađe. Takav slučaj je i s Vukovićem – pronašao je sam sebe u sportu, u stolnom tenisu, koji ga ispunjava do kraja.
"Ako za nečim žalim u životu, to je samo zato što nisam upoznao stolni tenis prije nekih 25, ako ne i 28 godina, otkad sam u kolicima. Međutim, mislim da sam živi dokaz da nikad nije kasno početi s bilo kojim sportom, kako za osobe s invaliditetom, tako i za tzv. zdrave osobe. Jer ja ću ga sigurno igrati dokle god me zdravlje služi i srce junačko“, rekao je za kraj Vuković.
I zaista, za mnoge stvari u životu nikada nije kasno. Među njima je i bavljenje sportom, a dokaz za to su mnogi koji su se uputili na te staze – među njima definitivno i Vuković, koji zahvaljujući svojem neumornom trudu i upornosti postiže sve bolje rezultate.
IZVOR

---

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 [33] 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 119 > >>