Online novosti (583)  

- poredaj po redoslijedu unosa u bazu podataka

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 [49] 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>

23-04-2014

Ministar Jovanović položio kamen temeljac za izgradnju sportske dvorane Osnovne škole Mijat Stojanović u Babinoj Gredi

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović danas je u Babinoj Gredi, nedaleko od Županje, na Dan škole i Dan općine, položio kamen temeljac za izgradnju sportske dvorane Osnovne škole "Mijat Stojanović".

Projekt vrijedan približno 20 milijuna kuna bit će u potpunosti financiran iz državnog proračuna, a njegov je završetak predviđen za dvije godine. Prema riječima ministra Jovanovića, škola je mjesto gdje se stječe znanje, ali i najvrjednija vještina - kako postati bolji čovjek. Inače, ovu osnovnu školu pohađa oko 400 učenika raspoređenih u 17 razrednih odjeljenja koji pohađaju nastavu u dvije smjene.
IZVOR

---

28-03-2014

23. travnja počinje gradnja dvorane u Babinoj Gredi

Iako su, prema do sada nekoliko puta izrečenim obećanjima učenici već trebali dobiti školsku sportsku dvoranu, na to će pričekati još dvije godine. Vlada RH jučer je dala suglasnost Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta za preuzimanje obveza na teret sredstava iz državnog proračuna za kapitalni projekt dogradnje sportske dvorane uz OŠ Mijata Stojanovića u sljedeće dvije godine. I to u iznosu od 9,5 milijuna kuna u 2015. i 5,86 milijuna kuna u 2016. godini. U postupku javnog nadmetanja, kao najpovoljniji ponuditelj odabrana je tvrtka Građevinarstvo iz Svetog Ivana Zeline, čija vrijednost ponude za gradnju dvorane iznosi 20,309.558,23 kune (s PDV-om). Predviđeno trajanje radova je 24 mjeseca. U ovoj je godini u državnom proračunu u tu svrhu osigurano približno pet milijuna kuna.

Načelnik Josip Krnić nam je za 23. travnja, kada slave Dan općine, najavio svečano obilježavanje početka radova. Gradnja objekta već je nekoliko puta prolongirana. Najprije zbog legalizacije bespravno sagrađenih objekata i brojnih zahtjeva kojima su građani prebukirali djelatnike nadležnih službi, koje su Babogredcima trebale izdati građevinsku dozvolu. A bilo je, napominje Krnić, i peripetija oko dokumentacije, dva puta su morali plaćati izradu projekta, pa je jesenas poništavan natječaj za izvođača radova...

- Ovo je za selo iznimno vrijedna investicija i nitko se nema pravo ljutiti što se procedura odužila. Na gradnju dvorane u Babinoj Gredi čeka se desetljećima. Najvažnije je da su sve pretpostavke sada stvorene i kreću građevinski radovi, što je za Babinu Gredu povijesni događaj - ističe Krnić.

Više od 400 učenika napokon će dobiti primjereno mjesto za održavanje tjelesnog odgoja, i neće se više morati patiti po učionicama i predvorju škole.

- Generacije naše djece nisu se upoznale s pravim sportskim aktivnostima, ne znaju što je kozlić, što su ruče i vjerujemo kako će se sve napokon promijeniti nabolje - zaključuje Krnić, koji zahvaljuje i županu Boži Galiću na potpori u pripremama za realizaciju projekta.

Riječ je o trovalentnoj sportskoj dvorani od 2.150 četvornih metara korisnog prostora koja će moći primiti 480 posjetitelja, od čega će 380 biti smješteno na sjedećim mjestima teleskopskog gledališta. Uz igralište rukometnih dimenzija, u sastavu objekta bit će i manja dvorana za treniranje borilačkih sportova i ritmičke gimnastike. Osim svlačionica, bit će uređeni i opremljeni i svi ostali potrebni prateći sadržaji.
IZVOR

---

26-03-2014

Šestogodišnja Vanesa boluje od rijetkog poremećaja: Oči su zdrave, a ne vidi. Voda joj prži kožu, a kapi udaraju poput kamenja

Iako se na prvi pogled ni po čemu ne razlikuju od svojih vršnjaka, šestogodišnja Vanesa Lučić iz Babine Grede ne primjećuje detalje i ne razumije stvari onako kako razumiju druga djeca. Dijagnosticiran joj je poremećaj senzorne integracije - živci i mišići funkcioniraju dobro, ali mozak ima teškoća sve to povezati. Ono što joj je jučer bilo ugodno i što je htjela ponavljati unedogled, danas joj se čini nepodnošljivo do boli. Kada je imala samo mjesec dana, odjednom je odbila dojenje i više ga nije mogla smisliti. Muke su krenule i s bočicom, nakon svaka dva tri gutljaja krenulo bi gušenje.

- Primijetila sam da nešto nije u redu, noću bi vrištala i plakala. Požalila sam se i pedijatrici, ali svi su me uvjeravali da su to prolazne faze - ispričala nam je majka Mihaela. A kada je imala dvije i pol godine Vanesi je noga zapela u “žbicu” na kotaču bicikla. Završila je u vinkovačkoj bolnici i od tada, kaže majka, kao da je netko stisnuo dugme i izbrisao sve ono što je Vanesa do tada znala.

– Sve se promijenilo, prestala je govoriti, do tada se obožavala kupati, a nakon toga u kadi je vrištala. Čak sam to povezivala i s cijepljenjem, jer se sve odigralo u nekoliko dana - prisjeća se. I tada su je svi uvjeravali da je to od šoka i da će doći na svoje. Do unazad dvije godine Vanesa je živjela na smokiju i Kinder Pingu šnitama i to je bila njena hrana. I zbog toga ju je majka vodila u Zagreb, ali liječnica ih je pitala što bi oni htjeli, jer djevojčica po kilaži ne zaostaje za svojim vršnjacima.

- Jednog dana naišla sam na članak o autizmu i u njemu prepoznala neke elemente. Otišli smo u Vinkovce, kod dr. Zobenice, a Vanesa je ta dva sata u hodniku dok smo čekali red prevrištala. Preko nje smo došli do ABA terapeutkinje Marije Klarić u Zagreb i ona nam je rekla da je riječ o poremećaju senzorne integracije kojemu je nesreća s biciklom zapravo bila samo okidač.

- Ona vjeruje da Vanesa može biti potpuno zdrava i da se do devete godine može uspješno utjecati na poremećaj. Svaki dan s njom redovno radim dva do tri sata. I bojanje i držanje olovke joj je jako bolno i predstavlja veliki problem. Jako slabo govori. Dvije godine je trebalo da nauči reći kako se zove i preziva i ime mjesta gdje živimo. Sada zna reći kada je gladna ili žedna, kada mora u WC, ali dijalog ne može voditi - ističe majka.

- Terapeutkinja nam je pojasnila da kod Vanese podražaji ne dolaze u centar u mozgu gdje bi trebali. Oči su joj zdrave, ali ona ne vidi. Njoj zapravo mozak ne vidi. Tu ne pomažu naočale. Terapeutkinja kaže da je uz ABA terapiju, koja ima za cilj naučiti dijete ponašanju koje će mu pomoći u svakodnevnom funkcioniranju, i Bowen masažu moguće da se u drugom dijelu mozga taj centar aktivira - pojašnjava. A rad s Vanesom daje rezultate, naučila je slova, brojeve, boje… Do prije godinu, dvije nije znala apsolutno ništa. S pet godina imala sam doslovce bebu, sada je to situacija neuporedivo bolja, napredak je očigledan. Da smo protekle dvije godine mogle biti konstatno u Zagrebu i svakodnevno odlaziti na terapije, ona bi vjerojatno sada bila bez ikakvih problema, uvjerena je majka.

Ali zbog nezavidne financijske situacije do sada su u Zagrebu bile dva puta po mjesec dana, posljednji put prije gotovo godinu dana. Samo za troškove tretmana i masaže dnevno im je potrebno oko 400 kuna, bez smještaja i hrane. Obitelj Lučić živi od suprugove plaće, stariji sin uskoro će napuniti 18 godina, a s njima živi i Mihaelina baka o kojoj skrbe.

– Vrijeme neumoljivo teče i zahtijeva hitnu reakciju, deveta godina se bliži, a poražavajuće je i bolno kada je čovjek nemoćan i kada ga novac priječi na putu prema ozdravljenju djeteta. Da smo znali da će nam se Vanesa razboljeti, ne bismo dizali kredite, ali kako čovjek može znati što život nosi - očajna je majka.
IZVOR

---

14-02-2014

Željko je bio najniži Hrvat, ali srce mu je bilo veliko kao kuća

Babina Greda oprostila se od najdražeg sumještanina Željka Biškića (43), koji je sa 100 centimetara visine bio najniži u selu, ali i cijeloj Hrvatskoj.

- Posljednjih mjesec dana žalio se na bolove u prsima i završio je u bolnici. Nakon tri dana stalo mu je srce - rekla je uplakano njegova skrbnica Marija Džoić. No selo ga nikad neće zaboraviti, a ni mi.

Patuljasta rasta, ali velika srca, Željko je svojom vedrinom lako osvajao simpatije svih koji su ga upoznali. Nikad se nije žalio zbog svoje visine i uvijek se prilagođavao životu “velikih”.

- Moji pokojni roditelji bili su normalnog rasta, kao i dva brata i sestra. Samo sam ja rođen kao patuljak. Zapravo sam imao distrofiju kostiju, koja je zaustavila moj rast. Dok sam bio dijete, u selu je bilo još nekoliko ljudi patuljasta rasta, ali mi obično ne živimo dugo, pa sam ja ostao jedini - kazao nam je Željko kad smo posljednji put, prije dvije godine, razgovarali s njim. Tada je Željko gurao dječji bicikl s jednim pomoćnim kotačem, koji su mu prijatelji darovali da se lakše kreće selom, i pričao nam je o tome kako je biti patuljak.

Nije dočekao da mu vrate kolica

Imao je problema s nogama, koje su ga boljele, i zbog toga je od općine i raznih udruga dobio na dar električna kolica, no ona su se pokvarila, pa je Željko ostao bez prijevoznog sredstva. Molio je za pomoć, da mu kolica poprave i vrate, no to nije dočekao.

- Živim od male mirovine, pa mi ne ostane puno nakon što platim režije. O meni se brine skrbnica, koja mi kuha i pere. Braća i sestre žive u Njemačkoj i Australiji, no s njima nisam puno u kontaktu. Osim kolica, volio bih imati kadu i WC u kući, da ne moram izlaziti van noću. Osim toga, ne trebam posebne tretmane. Sve je u mojoj kući normalne veličine, nemam posebne stolce ni krevet. Ali baš mi nedostaje kupaonica - maštao je tad skromni Željko o svom malom luksuzu. Iako je bio zbrinut, Željko je cijeli život nešto radio. Hranio je kokoši, patke i svinje.

- Svinje i ja gledali smo se oči u oči, ali se uvijek znalo tko je gazda - šalio se. Nikad nije imao ženu.

- Volim ih pogledati, s njima razgovarati, ali nikad nisam našao neku s kojom bih ostao. Nije to ipak za mene - priznao nam je Željko. Nažalost, najveće želje nikad mu se nisu ispunile.
IZVOR

---

22-01-2014

Uz proizvodnju sira krenuo u ekouzgoj crne slavonske svinje

Vrlo je teško u Hrvatskoj danas biti poduzetnik i zapošljavati 20 ljudi kada iza tebe baš nitko ne stoji. U tako neuređenom društvu i sve većoj presiji koju je nemoguće izdržati očito je najbolje ne trošiti ni trud ni vrijeme ni ulagati novac jer od svega toga na kraju imate samo gomilu problema - razočaran je vlasnik mini mljekarne Družba iz Babine Grede, Pavo Barić. Prije 19 godina odlučio se vratiti iz Njemačke u svoje rodno selo i ušteđevinu uložiti u obiteljski pogon za preradu mlijeka i proizvodnju polutvrdog i tvrdog sira prema tradicionalnoj recepturi tog slavonskog kraja. Sirevi kao što su Kladavčanka, Pini, Baća, Bakin i Bakin dimljeni te svježi sir danas su poznati na policama trgovačkih lanaca diljem Hrvatske zbog svoje izvorne kvalitete, okusa i mirisa na izvorno domaće, bez konzervansa i raznih kemijskih dodataka. Od kooperanata dnevno otkupljuje i prerađuje šest tisuća litara mlijeka i godišnje proizvede 300 tona sira. Zbog skupe proizvodnje i neisplativosti odustalo se od proizvodnje jogurta i vrhnja. Za kilogram sira potroši oko deset litara mlijeka. Račun je, kaže, jasan, ali problem nastaje negdje na putu između proizvođača i krajnjeg potrošača. Primjerice, sir Pini Barić prodaje po cijeni od 33 kune za kilogram, a potrošači ga u trgovinama plaćaju gotovo sedamdeset kuna, iz čega proizlazi da proizvodnja mlijeka i prerada mliječnih proizvoda vrijede manje nego distribucija i stavljanje tih mliječnih proizvoda na police trgovina.

– Država bi trebala tu uvesti reda i regulirati previsoke trgovačke marže jer kako je moguće da radnik u Njemačkoj košta pet puta više nego kod nas, a roba im je 40 posto jeftinija? Jake i uređene zemlje potiču svoju proizvodnju, a kod nas je sve više guše - upozorava Barić.

Prije dvije godine upustio se u posao s jednom poznatom slovenskom tvrtkom koja je otkupila cjelokupnu petogodišnju proizvodnju sira, ali je suradnja prekinuta. Zbog preuzete, a neplaćene robe, Družba je prisiljena svoja potraživanja od milijun kuna naplatiti sudskim putem. Kao najveći problem Barić ističe nelojalnu konkurenciju i dampinške cijene, koje opterećuju domaće prerađivače mlijeka.

- Najviše nas guši prevelik uvoz, a ako se on nastavi dosadašnjim intenzitetom, proizvodnja u Hrvatskoj bit će potpuno uništena i domaći proizvođači jednostavno će nestati – uvjeren je.

Upozorava da se europske zemlje rješavaju loše robe plasirajući je na hrvatsko tržište koje je, kaže, zatrpano tuđim smećem, a domaći i kvalitetni proizvodi bačeni su u drugi plan. Primjerice, kilogram sira prodaju za samo 2,10 eura, a i njima je, napominje, za proizvodnju kilograma sira potrebno također 10 litara mlijeka, ali zemlje iz kojih uvozimo daju poticaje svojim proizvođačima za izvoz takvih proizvoda.

Unatoč svim poteškoćama, ovaj babogredski poduzetnik ide naprijed, ne želi se predati ni odustati od posla u koji je dao sebe i svoju obitelj. Tijekom godina nailazio je, kaže, na brojne probleme, no uvijek je pronalazio izlaz i iz nekada naizgled nerješivih situacija. Otvorio je i nekoliko vlastitih prodavaonica, od kojih su dvije u Splitu. A odlučio se okušati i u proizvodnji mesa i mesnih prerađevine od autohtone crne slavonske pasmine svinja. Trenutačno u Babinoj Gredi ima 50 krmača i oko 300 svinja u ekouzgoju na otvorenom, a kulen, kulenova seka, kobasica, čvarci i mast kojima je obogatio ponudu u prodavaonicama u Zagrebu i Splitu vrlo su traženi i prepoznati po svojoj kvaliteti.
IZVOR

---

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 [49] 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>