Online novosti (590)  

- poredaj po redoslijedu unosa u bazu podataka

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 [92] 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 > >>

18-03-2002

Petorica ozlijeđena od eksplozije

U ugostiteljski objekt »Fortuna«, vlasništvo Borisa Brzice (30) iz Babine Grade, noću na ponedjeljak ušao je Jakob Vuković (45), popio piće, izvadio bombu i zaprijetio da će je baciti. Međutim, prisebni ga je konobar izgurao van. Nakon toga nasilni je gost izvukao osigurač bombe, ali ga je poslužitelj odgurnuo. U naguravanju »bombaš« se više puta pokušao vratiti u lokal, ali su ga sprečavali vlasnik i gosti.U toj gužvi vlasnik »Fortune« udario je napadača bocom po glavi, a on je ispustio bombu, koja je eksplodirala u zraku i nanijela lakše tjelesne ozljede Borisu Brzici, Antunu Kneževiću (46), Draganu Nikoliću (39) i Lovri Lončareviću (53). Krhotine su napadaču Vukoviću ozlijedile glavu, pa je odvezen u Opću bolnicu u Vinkovcima, gdje je zadržan na liječenju.Vuković se kriminalistički obrađuje u PU vukovarsko-srijemskoj, a očevid su na mjestu događaja obavili istražni sudac vukovarskoga Županijskog suda.
IZVOR

---

23-12-2001

Ako Bog da, bit će ih još...

Kada smo se u Babinoj Gredi iskrcali ispred Crkve svetog Lovre, ispred koje su okićene dvije božićne jelke, jedna od djevojčica pokaza mi je ulicu kojom ću stići do obitelji Kneževića, u kojoj živi 19-ero djece, sedam sestara i dvanaestero braće. Po brojnosti oni su u Hrvatskoj na drugom mjestu, iza obitelji Živkovića iz Čepina kod Osijeka, koja ima 20-ero djece. Inače, u Babinoj Gredi živi još jedna obitelj koja ima 15-ero djece i nekoliko njih s više od osmero. Svi su oni članovi udruge »Osam plus«, udruge koju su osnovali roditelji s osmero i više djece, koja, između ostaloga, poboljšava ionako lošu populacijsku sliku Hrvatske.


Ulazim u Blažekovićevu ulicu koja vijuga kako vijuga i rječica Berava, koja je sada zaleđena i od hladnoće stisnuta uz dno. Negdje na sredini, na snijegom utabanoj ulici ispred broja 36, sanjka se oskudno odjevenih sedmero djece. Četiri dječaka i tri djevojčice bez imalo ljutnje, gotovo bez glasa, jedno od drugog preuzimaju dvoje sanjke. Kada se na kraju malog brežuljka sanjke spuste dijete ih hvata za uzicu, dovlači do vrha i predaje drugome. To tako traje sve dok im ne dojadi ili dok ih iz kuće netko ne pozove da uđu unutra, ugrijati se. Kada sam došao do njih pitam ih gdje je tu kuća Kneževića. Dvije djevojčice se smiješkaju, jedna sramežljivo skriva lice, trojica dječaka kao da me i nisu čula, a jedan mi rukom pokazuje ulaznu dvorišnu kapiju i kaže:


– Tu je. Mi smo iz te kuće.


Iza kapije brenči traktor. U zimskom danu njegovo brenčanje nekako je uz zemlju prileglo. Ulazim u dvorište, pravo šokačko, sa štagljima, ganjcima, verandama. Cijuču svinje i kokodaču kokoši. Na vratima jedne od poredanih soba dočekuje me domaćica, majka 19 djece.


– Ja sam Terezija Knežević, govori i pruža desnu ruku dok u lijevoj drži malog dječaka.


– I ovo su sve vaša djeca, zadirkujem je.


– Ima ih još – kroz smijeh veli ona.


Nudi mi da sjednem. Bukti vatra u peći, a dječak Đuro smije se. Nakon nekoliko trenutaka ulazi muž Ivan, a za njim i djeca s ulice, osim Tomislava, za kojega majka veli da se najviše zadržava vani i da je na hladnoću najotporniji. Svi su zdravi, veli Terezija, osim Valentine, koja ima epilepsiju i koju svaka četiri mjeseca vode na liječničku kontrolu u Zagreb. Ivanu Kneževiću, glavi obitelji 17. prosinca nastupila je 50. godina a Terezija je rođena 1957. U braku su od 1977. kada im se rodio i prvi sin Antun.


– Između 26. travnja 1977., kada se rodio prvi naš sin Antun i 21. ožujka 2001., kada nam se rodio Đuro, u svijetu se puno toga dogodilo, a nama se dogodilo 19 djece, veli Ivan.


Terezija se na to smije, ali osmijeh skriva rukom, kako inače u ovim krajevima Slavonije često čine seoske žene. Pitam ih hoće li imati još djece, a Ivan će:


– Terezija, što ti veliš, hoće li ih biti još?


– Kako Bog da, tako će biti, odgovara Terezija.


– Znadete li datume kada su se djeca rodila, pitam.


– Kako ne bih znala. Samo moram polako. Antun je rođen, već ste čuli, onda je 3. prosinca 1978. rođena Jadranka, pa 14. srpnja 1980. Mirko, pa 7. rujna 1981. Josip, pa Martin 21. 8. 1982., pa ...broji Terezija datum po datum i stiže do Marije, koja je rođena 6. ožujka 1993., kojoj je kao 13. kum bio pokojni predsjednik Tuđman, koji joj je darovao zlatnik i koja za svaki Božić dobiva dar s igračkama i slatkišima. Poslije nje su rođeni: Franjo, Tomislav, Ivan, Katarina, Valentina i najmlađi Đuro, koji je rođen na prvi dan proljeća 2001. godine.


– Kako ih stignete sve podvoriti? Kako otpremiti u školu? U crkvu? Kada im stignete skuhati? Gdje uopće spavate?


– Sve se stigne. Vidite malog Đuru, on je dobar i miran kada je s ostalima a kada je sam onda se ljuti. Ne voli biti sam. I ostali su takvi. U školu se ide normalno, kao i u crkvu. Eno tamo, preko puta, tamo kuham i tamo se jede, ovdje boravimo preko dana a u ovoj i još tri sobe spavamo. Odrasli imaju svoje ležajeve, a manji spavaju po dvoje. Neki više nisu s nama. Najstariji sin Antun, kod cure je, nedavno su bile zaruke, i vjenčat će se na proljeće, kćer Jadranka je kod momka u Gundincima, vjenčaje se za Božić a Anica....


Tu Terezija zastade, zadrhta joj glas, stislo joj se grlo, obrisa suzu i nastavi:


– Anica ne živi s nama, s babom je, mojom majkom, u Gundincima. Nju je stid nas! Stid ju je što imamo toliko djece. Od malih nogu je tamo i ne dolazi ovamo. Već šest godina nije bila. Dolazila je socijalna radnica, govorila joj da se nema čega stiditi, molila je da ide u školu u Županju, ali ona sve odbija. Nije ona kriva za to, kriva je moja majka. Moja majka nikada nije voljela djecu.


– Tuđu je voljela – dobacuje Ivan.


– Na mojeg pokojnog oca bila je ljuta zato što je rodila mene i sestru Katu, blizankinju. Ona je ucijenila i najstariju kćer Jadranku. Ili će biti kod nje i ne dolaziti k nama, ili je ona neće primiti.


– Dolazi li vam majka?


– Od 1995., kada je rođen Tomislav nije bila.


Uto ulazi najstariji sin Antun s djevojkom, koja je donijela pladanj kolača. Nitko od djece ne traži kolače i ne uzimaju ih dok im majka nije rekla da mogu uzeti. Buduća snaha uzima najmlađeg dječaka i igra se s njim. Antun pita gdje su ostali.


– Josip i Martin odvukli su gnojivo, Mirko je u Gundincima kod babe, a Darko tu negdje oko svinja, veli otac.


– Ma kakvih svinja, sigurno negdje čita novine, veli 10-godišnji Petar.


– Kako ih uspijete prehraniti?


– Pa baš i ne jedu previše, veli Terezija.


– Sada smo zaklali šest svinja. I tako nekoliko puta godišnje. Hranimo piliće, imamo krave. U vrtu imamo povrće – govori otac.


Uče djecu da žive od rada


Obitelj živi od poljoprivrede, od 2600 kuna socijalne pomoći i povremenih novčanih pošiljaka, od raznih dobrotvora. Obrađuju svojih šest hektara zemlje i još u zakupu imaju 9,5 hektara, a uz to i po koje jutro uzmu u arendu. Siju pšenicu, kukuruz, šećernu repu, soju, djetelinu...


– Sve bi bilo dobro, kada bi država garantirala otkup i kada bismo na vrijeme dobili novac za prodane proizvode. Eto, već nekoliko mjeseci čekamo i tko zna koliko ćemo još čekati da nam se plati soja i šećerna repa. A za proljetnu sjetvu morali smo kupiti gnojivo, jada se Ivan.


Što se tiče pomoći, koja je pristizala i još povremeno stiže, ona gotovo uvijek stiže od istih ljudi. Najveća je do sada stigla od jedne udruge iz Hercegovine i iznosila je osam tisuća njemačkih maraka. Nekoliko puta stiglo je po nekoliko tisuća maraka iz Njemačke, iz Zagreba neki ljudi znaju poslati po nekoliko tisuća kuna.


– Ma svaki mjesec dobijemo do tisuću kuna, veli Ivan.


Ali doplatak ne dobivaju. Za knjige su morali dati svoj novac, koji im je poslije vraćen, ali, u njih, kako veli Terezija u školu ne ide jedno ili dvoje djece. Od općine ne dobivaju ništa, a od županije su djeca za prošli Božić dobila slatkiša. Iako ne žele reći, osjeća se da su nezadovoljni radom udruge »Osam plus«. Cilj udruge je, barem je tako govoreno kada je osnivana, da obitelji s osmero i više djece pokrenu individualna poljoprivredna gospodarstva, uglavnom povrtlarstvo, kako bi svojoj brojnoj djeci osigurali egzistenciju. U depopulacijski nejasno usmjerenoj državi kakva je Hrvatska to je i te kako vrijedan pothvat, no, čini se, i pothvat koji nailazi na slab odjek. Terezija misli da su neki pokretači udrugu iskoristili za vlastitu promociju i probitak i preko nje došli do mehanizacije za pokretanje veće poljoprivredne proizvodnje, što je i njima cilj.


– Jer, mi bismo htjeli da naša djeca imaju posao, da imaju od čega živjeti. Mi ih, iako ih imamo puno, učimo da budu pošteni i da žive od svojega rada. Pa ne može Hrvatska živjeti bez rada, kako danas mnogi žive, govori Terezija.


Na pitanje, je li joj bilo teško izroditi toliku djecu, Terezija odgovara:


– Nije. I ništa mi nije teško raditi za djecu. Imamo ih dosta, ali ne i previše. Eto, pa iako ih je puno, kada odu raditi i odu u školu kuća se isprazni. Nekada me je strah da ćemo kada ostarimo ostati sami. Ali fala Bogu, samo da im Bog da zdravlja i posla.
IZVOR

---

07-12-2001

PREŽIVJELI DJEČACI ZBRINUTI KOD STRINE I STRICA

Žitelji Babine Grede ali i cijele Vukovarsko-srijemske županije i jučer su, u šoku, prepričavali tragičan događaj u srijedu ujutro u obiteljskoj kući Mate Drkelića.
U eksploziji boce s plinom i požara koji je potom zahvatio kuću Drkelićevih poginuli su Mato (47), njegova supruga Jela (30), koja je bila u osmom mjesecu trudnoće, te njihov trogodišnji sin Tvan. Eksplozija boce s plinom prouzročena je najvjerojatnije zbog nekontroliranog istjecanja plina, koji je došao u doticaj s iskrom. Od posljedica strahovite eksplozije i požara koji je potom uslijedio lakše su ozlijeđeni i 10-godišnji Mato Drkkelić, sin poginuloga bračnog para, te susjeda Marta Vuković. U vrijeme tragedije, srednji sin Drkelićevih, 9-godišnji Zlatko bio je na putu u mjesnu osnovnu školu. O dvoje preživjelih članova obitelji Drkelić skrb su preuzeli stric i strina, Ivica i Kata Drkelić.

- Mato i Zlatko sada su kod nas. Dobro su, no preživjeli su veliki šok. Čini mi se kako su se ipak malo smirili, noćas su spavali dobro. nisu se često budili, a jutros su u pripremljenim čizmicama našli i darove od Sv. Nikole. Jučer je bilo puno teže. bili su u šoku i gotovo stalno su plakali. Vjerojatno još nisu svjesni što se zapravo dogodilo - ispričala nam je jučer Matina i Zlatkova strina Kata.
Najstariji sin. 10-godišnji Mato, prema riječima Kate Drkelić, sasvim je slučajno izbjegao sudbinu svojih roditelja i 3-gođišnjeg brata Ivana.
- Prema onomu što ja znam, otac malo neposredno prije eksplozije poslao ga je da kupi upaljač, vjerojatno za paljenje nesretnog brenera. On zapravo i nema tjelesnih ozljeda, no pod velikim je stresom - kazala nam je Kata Drkelić.
Obojica preživjelih sinova tragično stradale obitelji Drkelić ostaju kod strica i strine.

- Tragičan događaj podigao je na noge cijelo selo. Nude ljudi pomoć, javio nam se već i župnik, dolazili su i iz Centra za socijalnu skrb, Općine, vatrogasaca, jer je Mato bio član mjesnog DVD-a. Kuća nam je puna ljudi i to je pomalo i nezgodno jer je djeci, nakon velikog šoka potreban ipak mir. Učinit ćemo sve kako bismo im pomogli i olakšali oporavak od doživljena stresa - pojasnila nam je Kata Drkelić.
Troje tragično stradalih članova obitelji Drkelić jučer je oko 14 sati dopremljeno s Patološkog odjela vinkovaćke Opće bolnice u Babinu Gredu, a prema riječima Kate Drkelić. oni će biti pokopani danas u 11 sati na mjesnom groblju u Babinoj Gredi
IZVOR

---

06-12-2001

NA SVINJOKOLJI IZGORJELI OTAC, TRUDNA MAJKA I TROGODIŠNJI SIN

Jučer u 7.45 sati, nakon eksplozije boce s plinom, buknuo je požar u skromnoj kući obitelji Drkelić, u Ulici V. Nazora 191 u Babinoj Gredi kod Županje, u kojemu su poginuli Mato Drkelić (47), njegova supruga Jela u visokom stupnju trudnoće (30) i njihov trogodišnji sin Ivan. Drugi sin, desetogodišnji Mato i susjeda Marta Vuković lakše su ozlijeđeni i zbrinuti u županjskom Domu zdravlja. Sin Zlatko Zlako neposredno prije eksplozije otišao je u školu i izbjegnuo tragediju.

U obitelji Drkelić jučer je bila svinjokolja, pa su se susjedi okupili kako bi pomogli. Kad su svinju objesili na kuke, kako bi skinuli dlake. Mato Drkelić otišao je u kuću po bocu s plinom, jer je u slavonskim selima običaj da se najsitnije dlačice spaljuju »brenerom« priključenim na bocu.
Kako nam je rekao Marijan Tomurad, načelnik Policijske uprave vukovarsko-srijemske, požar je buknuo zbog boce s plinom. iz koje je najvjerojatnije nenadzirano istjecao plin i došao u doticaj s izvorom vatre, što je prouzročilo eksploziju. Mato. Jela i Ivan na mjestu su poginuli, jer se razbuktala velika vatra pa susjedi nisu mogli pomoći. Ubrzo su došli vatrogasci iz Babine Grede i ugasili požar te našli pougljenjena tijela članova obitelji Drkelić.

Kad smo jučer oko 9 sati bili u Babinoj Gredi, zatekli smo preneražene susjede koji su tiho pričali o događaju. Iz potpuno izgorjele kuće sukljao je dim, a vatrogasci su još gasili žeravice iz kojih bi mjestimice sukljali plamenovi. Policajci 8. policijske postaje Županja obavljali su očevid, a u dnu dvorišta na kukama je još visjelo truplo prepolovljene svinje. Mato Drkelić nije nigdje radio, kako su nam rekli susjedi, obavljao je razne poslove u kući i susjedima, pa je njegova obitelj živjela vrlo skromno. U kuću u Nazorovoj ulici doselili su tek prije mjesec dana.
Prvi susjed Drkelićevih, stolar Franjo Boraš, iz svoje je radionice vidio kad je buknuo i pozvao i susjede i vatrogasce.
- Iz moje radionice kroz povišeni prozor vidi se samo krov njihove kuće Ugledao sam dim i popeo se kako bih mogao vidjeti ulazna vrata - uzbuđeno nam je kazao Boraš.
- Odjednom je na vrata suknuo strašan plamen i pobojao sam se da će vatra zahvatiti i moju radionicu, a tu imam puno drveta i lakova koji brzo gore. Pozvao sam susjede pa smo kantama i vodom gasili dok nisu došli vatrogasci. Mislim da je Mato držao bocu s plinom kraj štednjaka i vjerojatno je curio plin, i iz štednjaka ga je zapalila iskra. Nitko živ nije mogao ući u kuću od strahovite vatre i možda ih spasiti, ali oni su sigurno vrlo brzo umrli -kazao nam je Boraš.

Mjesto tragedije jučer ujutro posjetio je Nikola Šafer, župan vukovarsko-srijemski, a oko 10 sati došao je i Milan Kojić, dežurni istražni sudac Županijskog suda u Vukovaru. Detalji ove obiteljske tragedije bit će poznati nakon očevida.
IZVOR

---

06-10-2001

In memoriam + MIRKO ŠTROK vrbički župnik u miru

u subotu, 6. listopada 2001. u Svećeničkom domu u Đakovu, umro je svećenik Mirko Štrok, vrbički župnik u miru. Rođen je 1. siječnja 1935. godine u Babinoj Gredi. Osnovnu školu završio ie u Babinoj Gredi i Županji, a srednju u Zagrebu i Đakovu gdje je i maturirao 1956. godine. Teološki studij pohađao je od 1956.-1962. na Visokoj bogoslovnoj Školi u Đakovu kao kandidat za svećenika đakovačke i srijemske biskupije. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1962. u Đakovu.
Svećeničku službu započeo je kao kapelan u Valpovu od 1962 do 1963., a nakon toga do 1977. bio je upravitelj nekoliko župa: Lipovac, Srijemska Kamenica, Rajevo Selo. Od 1977. do 1983. obnašao je službu župnika u Oprisavcima, a nakon toga do 1987. upravljao župama Šumeće i Kaniža. Ujesen 1987. godine preuzima službu župnika u Vrbici sve do 1995. godine, kada je zbog bolesti srca i općeg teškog zdravstvenog stanja umirovljen. Boravio je u Svećeničkom domu u Đakovu. Pod stalnim je nadzorom liječnika, ali je unatoč tomu rado ispomagao župnicima, napose prigodom božićnih i uskrsnih ispovijedi.
Iz svećeničkog doma oprostili su se od njega svećenici, časne sestre i rodbina u nedjelju, 7. listopada, a pokopan je u ponedjeljak, 8. listopada u 14 sati na đakovačkom groblju, po njegovoj želji, u svećeničku grobnicu. Ukopne obrede predvodio je pomoćni biskup Đuro Hranič uz sudjelovanje dijecezanskog biskupa Marina i devedeset svećenika. Bili su prisutni i bogoslovi, časne sestre, pokojnikova rodbina i vjernici župa u kojima je službovao.
Nakon sprovodnih obreda svetoj misi zadušnici u katedrali predsjedao je dijecezanski biskup Marin. Koncelebrirali su biskup u miru čini, pomoćni biskup Đuro Hranić te četrdesetak svećenika. "Smrt svakoga čovjeka, smrt svećenika Mirka svima nama je opomena i poziv na budnost i spremnost" - istaknuo je biskup Marin. Svećenik Mirko bio je vedre naravi i od svojih bogoslovskih dana uvijek je među ljude koje je susretao i s kojima je surađivao unosio radost. Vjernici, kojima je bio pastir su ga cijenili, a svećenici rado pozivali na suradnju. U vjeri da ga je Gospodin primio u društvo svojih izabranika molimo sve svećenike da za pokojnog Mirka prikažu jednu svetu misu.
IZVOR

---

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 [92] 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 118 > >>