Novosti online

- klikni na foto za povećanje -

 

Online novosti (582)  

- poredaj po redoslijedu unosa u bazu podataka



<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 [97] 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>

06-05-1994

Poginuo biciklist


Na nekada vrlo živoj, a posljednje tri godine gotovo praznoj autocesti Zagreb - Lipovac prekjučer se dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao biciklist. Autobus Čazmatransa iz Bjelovara udario je Franju Petričevića iz Babine Grede koji se kolnikom vozio na biciklu. Petrićević je teško ozlijeđen i nedugo potom preminuo.
IZVOR

05-09-1993

Otvorena škola


Jučer |e u Babinoj Gredi, jednom od najvećih šokačkih sela, novu osnovnu školu »Mijat Stojanović« otvorio Vladimir Šeks, dopredsjednik Vlade, koji je istakao da je ta škola dokaz i potvrda prkosnog, nepokorenog šokačkog, slavonskog i hrvatskog duha jer dok nam neprijatelj ruši mi gradimo. Prostorije škole blagoslovio je babogredski župnik, vlč. Vjencoslav Košček, a prigodan program izveli su učenici škole.

Svečanost otvaranja osnovne škole dio je tradicionalne manifestacije »Konji bijelci« što je u organizaciji Konjogojstvene udruge iz Babine Grede jučer održana 12. put. Bila je to i prilika za obilježavanje 50 godina postojanja udruge jer je Babina Greda prošle godine u vrijeme proslave važne godišnjice bila izložena stalnim topničkim napadima prekosavskih Srba.

Poslije prolaska svečano urešenih 11 konjskih zaprega ulicama Babine Grede svečanost je nastavljena na Sajmištu gdje su konjogojci iz šokadije pokazali bogatstvo i ljepotu konja. Na Sajmištu je najljepšom svatovskom zapregom proglašena zaprega Mate Stojanoviča iz Babine Grede, a najljepši pastuh kobila su vlasništvo Lovre Brankovića iz Kruševice. Održano je i preponsko natjecanje konjičkih klubova iz Hrvatske i natjecanje u tradicionalnim šokačkim disciplinama koje su izvorno nastale u Babinoj Gredi - vezanja konjskih repova, sklapanje kola, uprezanie konja, kurirsko jahanje, vožnja bez jednog kotača na paliji.
IZVOR

29-04-1992

Kamo dalje?


Prihvatu vise od 3400 izbjeglica iz Domaljevaca, Grebnice, Tišine, Hasića i Novog Sela u bosanskošamačkoj općini koji su se od terora četnika i srbovojske sklonili u Babinu Gredu, golemu pomoć pružili su vojaci 139. brigade Hrvatske vojske. Više od 1500 izbjeglica smjestilo se u babo-gredskim kućanstvima, dok su ostali otišli prema Zagrebu. Prihvat izbjeglica pomogao je i slavonskobrodski Slavonijatrans besolatnim autobusnim prijevozom.
IZVOR

13-07-1991

ZA SREĆU TREBA 13


Prvo, neka se zaposli, pa - ako mogne - neka pomogne, ako ne, ne mora - kaže za Željka, prvo i najstarije od svoje trinaestoro djece, njegov otac Antun Petričević, ulica Klasno, Babina Greda, Slavonija... A ostali, što će biti s njima? -Svak na svoju stranu, poso', pa isto tako, da su živi i zdravi. A zdravi su, svih trinaestoro, pa i zadnji desetomjesečni trinaestić s kumom mu Franjom, al' ne bilo kojim, već Tuđmanom. - Eh, volio bi ga upoznat' - kaže Anto - i puno bi ja njemu reko. Priča raspoloženo, ali kao nekako mu žao što osobno predsjednik nije došao da pridrži novorođenče na krštenju. No dobro, bilo je i ovako svečano, s izaslanikom Jankovićem, saborskim zastupnikom iz njihova kraja. Poslije su kupili stroj za pranje rublja. - Eto vidite, sada je Marici puno lakše, kad pere na mašinu, što mislite koliko je robe od tolike čeljadi. Ali, pa nema vodovoda?! - Ima vode, gledajte, tu u dvorištu, a kraj modernog stroja rezervoar i sve je po propisu.

Što je to luksuz?
U sredini je, rekli bi arhitekti, atrija, zapravo malog otvorenog prostora, zabijena crpka. Okolo su zbijene prostorije, kuhinja, spavaonice, kokošinjac, nastambe za zečeve, sve građeno pomalo, kako se i koliko moglo.
- Dobiješ nešto socijalne pomoći, kupiš ciglu i zidaš, priča blagoglagoljivi Anto ili Tuna, kako hoćeš.
Hvali župnika u crkvi gdje radi kao zvonar. - I on je dao kućicu, a ja prenio. Tako je rastao dom Petričevičevih. Kako su dolazila djeca, tako je i kuća rasla, kao spomenik svakoj novoj prinovi. Ne mari što nema žbuke, luksuznih parketa, skupocjenih zavjesa ili ružičaste kupaonice. Glavne da svatko ima svoj krevet i pun želučić. Život ide dalje.
Dan vruć, uskipjela slavonska prašina pratila nas od župnog dvora, gdje smo se po dogovoru s ocem Vjenćeslavom Hošćekom našli s Antom, do njihovi doma, a on nas ispred vodio na biciklu spretno manevrirajući po kaldrmi kao i da nije ivalid. U najranijem djetinjstvu stradala mu lijeva ruka, ali desnici vrijedi za dvije. Pedesetak metara pred ulazom dotrči jednogodišnji Mato i »zajaše« na stražnji kotać da bi uživao u kratkoj vožnji. I drugih četvoro, petoro, bosonogih, dočekalo nas pred vratima. Iznijeli smo »Večernjakove« poklon-pakete i Namin konti-gent deterdženata, izraz velikodušnosti zaposlenih u Opskrbnom centru na Žitnjaku gdje smo naručili »provijant« za tako brojnu obitelj.
Upoznavanje i rukovanje je potrajalo, a za slikanje neplanirano se morao probuditi i Franjo. Snenim je pogledom odavao želju da ga hitno vrate u krevetić gdje ne blješti lipanjsko sunce. Nastavismo razgovar u zasjenjenoj sobi, odrasli oko stola, djeca okolo po krevetima i na vratima. Nisu sva ovdje iako se čini kao da smo u školi. Devetnaestogodišnji je Josip u Nišu, služi vojsku, Ljubica, rođene 1974. je kod tete u Podčetrteku.
- Tamo su je uzeli pod »svoje«, kaže Anto. Toni je (rođen 1975.) ne izletu sa svojim sedmim razredom. Dalje uredne popisujemo imena i godine pokušavajući zapamtit ime i lik. Manda (1978.) je učenica petog razreda desetogodišnja Marijana trećeg kao i godinu dane mlađi Pavo. Đurđa je rođena prije sedam (čita i piše, ali kako kažu, još je nisu pozvali u školu), a Lovro prije šest godina. Jadranki je, kazuje prstićima tri, Marku dvije, a predzadnji je već spomenuti Mato.

Krvi za dvoje ljudi
Četvoro, dakle, ide u školu, valja ih opremiti, još do lani dobivahu knjige, ali od ove, kažu, bit će problema. Pribor, ono najnužnije, kupe sami, a kako s odjećom, pitamo Maricu koja je uhvatila nešto vremena da sjedne. Snalaze se, ni jedan komad neće iznositi samo jedno, nema izbiranja, ali ni gole guze. Pomaže i Crveni križ gdje su i Marica i Anto dobrovoljni davaoci krvi. Anto - trideset i jednu bočicu, za dvoje ljudi. A prehrana? Prije nekoliko godina daleko im bila raskoš slavonskoga stola, ali sada se Petričevići lakše snalaze, kupiše ledenicu, nađe se dinar i za svinjče. No, u Maričinoj kuhinji najčešće mirišu tjestenina, grah, krumpir, pogača, pa opet tjestenina da bi se sva čeljad dobro najela u dva do tri obroka. Kako kada. A kruh, mlijeko? -Ne biste vjerovali - Anto će - danas sam donio deset štruca, to mora trajati do srijede, i tako od srijede do petka, od petka do ponedjeljka. Ma, kako' mlijeko. Ja ga ne pijem, a djeca - kozje! Da vam pokažem koze?

Antun je jedinac u siromašne majke, bez oca, rođen u one teške poratne dane, a i Maričini, duhovito dodaje, stigoše iz Like vlakom bez voznog reda. Ako se izuzme ono pola jutra zemlje unajmljene od mjesne zajednice, zasijane kukuruzom, da bi imali čime hraniti krmaču, Petričevićevi su u plodnoj Slavoniji, bezemljaši. Tražiše posla po svijetu, pa se tako i upoznaše, u Zagrebu, ona kućna pomoćnica, on nakratko čuvar u Čistoći. Ma kakav stan, vratili se u ono malo kućice što je ostalo od majke u Babinoj Gredi, da žive za djecu. Anto nikad nije imao sreće s poslom, propala je i šećerana na Rostovici gdje je čuvano dvanaest godina, a sad zvonjavom ispraća pokojnike, 150 dinara po umrlom. Ostalo su primanja od socijalne pomoći, još donedavno samo dvije i pol tisuće, zadnji mjesec i devet tisuća razlike. Dopustiše sebi raskoš da kupe novi televizor na otplatu, jer stari je odslužio. - Jok kolorac, cmo-bijeli, da djeca gledaju Bolji život.

Redovno plaćaju pretplatu, ati ljutito će Anto, trebali bi ga osloboditi tog izdatka kao što su isto tako brojnu obitelj sumještana. Veliki su izdaci. Eto, samo za struju treba platiti po 500, 600 dinara...
Žvake i bomboni
Željko bi rado u službu, ali teško će samo s osnovnom školom. - Znate kako je, treba izaći, priča Anto pitajući se zašto njegovu momku ne odgovaraju na molbu upućenu za primanje u MUP? Za Josipa manje brine. Izučio zanat u dobra majstora, naučio i voziti, bit će, nadajmo se nešto. Ostali još žive djetinjstvo maštajući o ovome i onome, ali bi se taj čas usrećili i s kojom žvakom ii' bombonom.
lako i Marica i Anto bez razmišljanja kažu da više neće imati djece, bi li se još kojoj prinovi trebalo iznenaditi? Prije radovati, ma koliko se život doimao težak, ma koliko se iz naše urbane perspektive činilo neprimjerenim u ova vremena donositi djecu bez plana i priprema. Kakvo planiranje obitelji? Priznajemo, podsjećajući se na svoj dvojac i porođajne muke, da je svaki život dar s pravom na želje i nadanja, na šansu da odigra svoju ulogu u beskonačnosti... A Marica je sve, osim prvenca Željka, rodila u toj kući u Klasnom, sama. - Rodiš, povežeš pupkovinu, podojiš i tako dalje, do kozjeg mlijeka. To ti je za historiju, kaže Anto i vedro uštine obraščić jednog od mališana.

IZVOR

04-08-1989

VELIKI NARODNI ZBOR U BABINOJ GREDI


Središnja proslava Dana ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske za Slavoniji ju i Baranju održana je u
Babinoj Gredi, a ujedno je obilježena i 45. godišnjica Županjskog bataljona. Tim povodom održana je i svečana sjednica Domicilnog odbora Županjskog bataljona, a poslije toga i smotra boraca tog bataljona. Na velikom narodnom zboru, kojemu je prisustvovalo oko pet tisuća mještana Babine Grede, boraca, omladine i radnih ljudi i građana iz cijele slavonsko-baranjske regije govorili su Zvonimir Luić, predsjednik Domicilnog odbora Županjskog bataljona i predsjednik SO Županja, Stjepan Domankušić, general-pukovnik, i Ivica Račan, član Predsjedništ va CK SKJ.


U organizaciji OK SSRNH Vinkovci i Općinskog odbora SUBNORa Vinkovci ovoj svečanosti u Babinoj Gredi prisustvovalo je i preko stotinu boraca, omladine i građana s područja vinkovačke općine. Prije organiziranog odlaska na središnju pros-lavu Dana ustanka za Slavoniju i Baranju delegacija
DPO i DPZ, u sastavu: Marijan Grizelj, predsjednik OK SKH Vinkovci, ’ Đuro Uzelac, predsjednik općinske boračke organizacije i Ivan
Grčić, predsjednik OK SSRNH Vinkovci, položila je vijenac na spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u gradskom parku.


Na proslavi je bilo i preko stotinu boraca, omladine i građana općine Vinkovci
Najveći dio govora Ivice Račana, člana Predsjedništva CK SKJ, na velikom narodnom zboru u Babinoj
Gredi odnosio se na sve aktualnije pitanje međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, kao i na sve izraženiji nacionalizam.
IZVOR

<< < 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 [97] 98 99 100 101 102 103 104 105 106 107 108 109 110 111 112 113 114 115 116 117 > >>