Babina Greda jučer i danas

Babina Greda je jedno od najvećih slavonskih sela i jedna od najvećih katastarskih općina Republike Hrvatske. Njoj pripada 8.009 ha zemljinih površina, od toga 1.151 ha otpada na šume.
Selo se spominje u srednjem vijeku, krajem 12. i početkom 13. st. kao posjed plemića Gorjanskih jer se nalazilo uz još 14 sela u tzv. Babogredskoj posavini, uz castrum Kostroman. Kad su izumrli Gorjanski, ovaj castrum i svi posjedi uz njega, postaju vlasništvo Boričevića, a početkom 16. stoljećaća Berislavića sve do provale Turaka u Slavoniju.

Babina Greda je tada bila uz gornji tok rječice Saonice, nedaleko Save, nasuprot Dubočice i prijelaza preko Save kojim su i Turci napustili Slavoniju. Ne zna se sigurno jesu li tadašnji stanovnici napustili staro selo zbog čestih poplava Save ili su pobjegli pred Turcima. U nekim povijesnim izvorima se spominje i Babina Greda s onu stranu Save, istočnije od Domaljevca koja se najvjerojatnije poslije stopila s ovim selom u jedno. Spominje se da su Babogreci imali i zemlju s druge strane Save. Uglavnom, napustivši selo podno Save, naseljavaju se na uzvisini (gredi) pored Berave, 2 km sjevernije od starog sela, na tzv. Beravačku gredu. Ta se Babina Greda spominje krajem 17. stoljeća u pregovorima austrijskih i mađarskih komesara. Svoj konačni oblik ona dobiva preustrojem vojne vlasti polovicom 18. stoljećaa. Od tada joj se povećava broj kuća i broj stanovništva, pa 1760. godine ima 154 kuće i 1444 žitelja, a 1766. 167 kuća i 1507 žitelja. U selu ima desetak prezimena, pa radi lakšeg razlikovanja i prepoznavanja ljudi istih prezimena, od 1751. po najstarijem muškarcu u zadruzi, svaka zadruga dobiva i "špic-namen" (po Andriji Andrini, po Petru Petrovi, po Adamu Adamovi, po Miku Mikovi itd.). Ti nazivi još i danas žive uz prezimena koja su bila i tada. Od 1766. godine u Babinoj Gredi je sjedište Babogredske kompanije. Tada je izgrađena zgrada kapetanije (današnja općina), velika vojarna i skladište ("magazin") za hranu, a časnici su također nastanjeni na selu.

Krajem 18. stoljeća, točnije 1799. i 1800. godine, Babina Greda ima 186 kuća, dva oficirska stana (kvartira), narodnu kolu, šupu za egzercir, seosku staju, konjušnicu za pastuhe i suvaru, sve napravljeno od pletera, a pokriveno šindrom. Postojala je i župa s crkvom, te župnikova kuća od dobre građe. Svi sokaci su bili uređeni pod konac, to znači da su već bili ušoreni.
Svaka zadruga, koja je imala vojnog obveznika ili više njih, morala je imati i vojne odore za iste, kupljene iz zadružnih sredstava. Postoje podaci da su babogredski graničari sudjelovali u puno ratova protiv Turaka, ovdje i u Bosni, u Njemačkoj protiv Prusa, u Italiji, itd.

Ipak, ne može se zanemariti ni ono to je Marija Terezija činila da se život u ovom kraju promijeni i unaprijedi. Babina Greda je povezana tvrdim cestama prema istoku sa Cernom, prema zapadu s Gundincima, a prema jugu sa Šamcem. Njenom naredbom Babogreci 1775. godine dobivaju i prvu školu koja do danas neprekidno djeluje i doživjela je i preživjela sve reforme provedene u školstvu ove vrste od osnutka do danas.

Još veće promjene, u pozitivnom smislu, događaju se od 1782. godine dolaskom Antuna Matije Relkovića na čelo kapetanije u Babinu Gredu. Uočivši niz manjkavosti koje su usporavale razvoj sela, novi kapetan svaki segment seoskog življenja stavlja pod svoj nadzor otklanjajući neurednost, nemar i nemoral žitelja. Seljane privikava na revnost, odanost i urednost, a selo dovodi u red. Relković ostaje u Babinoj Gredi do svog umirovljenja 1786., a svoje nedaće i teškoće sa Slavoncima i Babogrecima oslikava i opisuje u svom djelu Satir iliti divji čovik.
Strogost graničarskog i vojnog režima nastavlja se i poslije Relkovića to se vidi u Naredbi iz 1799. godine po kojoj se pri udaji ili ženidbi možedati miraz najviše do šest forinti, a djevojke čim navrše 16 i 17 godina moraju se udati. One koje se nisu udale do 28. godine, kao i one koje su sklone nemoralu, upućuju se na dvogodišnji prisilni rad.

Kako je Babina Greda bila okružena šumama, a vojna vlast i Beki dvor znali cijeniti ovo prirodno bogatstvo, puno se polagalo na uzgoj šuma, pošumljavanje, zasađivanje dudova zbog uzgoja dudova svilca, voćnjaka svih vrsta. Babina Greda i Gundinci postali su u ovom dijelu Slavonije najbogatiji rasadnici voćaka. I u školi se redovito provodila poduka u sadnji, rasađivanju i cijepljenju voćaka, to potvđuje i rasadnik od 400 hv koji škola ima 1782. godine. U to vrijeme selo nema svoje župe već pripada Šamačkoj, zato se traži njeno preseljenje u Babinu Gredu jer ona postaje puno veća od Šamca. To je i učinjeno 1785. godine kad selo ima 177 graničarskih i 3 obrtnike kuće, te 2590 stanovnika. Iste godine je u Babinoj Gredi izvršeno mjerenje i parceliranje zemljita, a selo se ušorava u ulice. Sve zadruge malo udaljenije od izmjerenog područja moraju se na njega preseliti. Tih godina Babina Greda ima 31 prezime.

Već početkom 19. stoljeća moglo se uočiti da će ovo selo doživjeti puni razvoj u graditeljstvu, gospodarstvu, a i kulturno-prosvjetnom životu. Od 1818. postoji prva školska zgrada, a u vrijeme župnika Bartola Smiloševića 1835. postavlja se temeljni kamen za današnju crkvu svetog Lovre koja je izgrađena za samo tri godine, te je blagoslovljena 13. svibnja 1838.
Istodobno seljani grade novo groblje prema Savi (gdje je i danas), a 1855. je i otvoreno. Na groblju 1866. počinje gradnja kapele koja je dovrena i blagoslovljena 1867. godine. Odmah je u selu osnovano i Pogrebno društvo, a pokojnici se do groblja prevoze posebno kupljenim mrtvačkim kolima koja su sve do domovinskog rata bila u uporabi. Crkva je 1894. godine dobila nove orgulje, a 1897. izgrađen je veliki stan za liječnika. Iste godine selo dobiva stalnog liječnika. Iduće godine započeta je gradnja škole sa 4 velike učionice, dvije zbornice, sa stanom za domara, a u nju se useljava 1. prosinca 1899. godine.

Uz kolu 1899. izgrađena je i ljekarna, pa uz liječnika, Babina Greda ima i stalnog ljekarnika. Početkom 20. stoljeća, 1906., osnovana je i štedionica u Babinoj Gredi kao diončiko društvo, a odmah iduće, otvara se prva čitaonica u ulici Čevatovo. Poslije nje otvorene su jo tri: 1912. Hrvatska seljačka čitaonica u Jelasu, 1923. Poljodjelska u Donjoj maloj i 1935. Seljačka sloga pod Beravom. DVD Babogreci osnivaju 1923. Povodom tisućite obljetnice Hrvatskog kraljevstva podignut je spomenik kralju Tomislavu 1925. godine, a inicijator za to bio je učitelj Anelko Škrinjarić. Tri godine kasnije 28. 10. 1928. otkrivena je spomen ploča Mijatu Stojanovićću. Budući je u Babinoj Gredi djelovala Mljekarska zadruga od 1929. godine, s preradom mlijeka počinje se 1930., a 1933. sagrađena je nova zgrada za ovu zadrugu. Zbog velikog broja djece u selu je nedostajalo učionikog prostora, pa je sagrađena, uz staru školu, nova školska zgrada s dvije učionice 1935. godine i javno kupatilo sa 6 tuševa.

Babina Greda je bila veoma poznata po uzgoju svih vrsta stoke zato je selu bila neophodna i veterinarska stanica i stalni veterinar. Veterinarska stanica izgrađena je 1942. i od tada ima stalnog veterinara. Godinu dana poslije, modernizirana je i zgrada mljekarske zadruge.

Poslije drugog svjetskog rata u selu je sagrađena i zgrada zadružnog doma, a 1950. u Babinoj Gredi je zasjala prva žarulja.
Što se tiče prosvjete žiteljstva u Babinoj Gredi, ono je naglo počelo cvjetati u vrijeme Relkovića, a nastavilo se u 19. stoljeću zahvaljujući župnicima, učiteljima, rođenim Babogrecima. U tom je veliku ulogu odigrao Mijat Stojanović, a poslije njega Marijan Vuković i Andrija Knežević, te početkom 20. stoljeća dr. Matija Bačić, šima Stojanović, Franjo Babić, Franjo Delić i upnik Josip Blažeković sve do drugog svjetskog rata. U vrijeme revolucionarne 1848./49.Ivan Filipovi, pišući Alojziju Brliću, kaže: ... tako isto i u ostalim selima regimente nema nikakva duha izim Babine Grede gdje je Stojanović u pravom smislu diktator. Što Babogrecima njihov Mijat rekne, više vrijedi, nego što kaže kapetan ili isti oberstar. On je njima drugi Jelačić.
Ovo nam dovoljno govori kako se Mijat borio za svoje selo i za hrvatski narod, za njegovu slobodu i uključivanje u revolucionarne promjene, ne samo u politčikom životu, nego i u gospodarstvu, a s tim i kulturnom prosvjećivanju uopće. Posebnu važnost za selo i njegove seljane, imalo je njegovo zastupstvo u Hrvatskom saboru, te njegovo učiteljevanje u Babinoj Gredi. Slušali su ga poput Relkovića, a mladima, željnim nauke, bio je uzor. Među njima su Marijan Vuković i Andrija Knežević. Osim ovih imena bilo je i onih koji su ostavili dubok trag, ali samo u kulturno-prosvjetnomž ivotu Babine Grede poput dr. prava Matije Bčaića. On je jo kao student u Beču nastojao prosvijetliti mlade u selu i ukazati im na vrijednost kulturne baštine, te ih obučiti kako istu treba njegovati, uzdizati i čuvati. On je 1909. godine osnovao Tamburaško-pjevačko društvo Zvonimir u koje je okupio sve malo učenije, uglednije i glazbeno osposobljenije Babogrece. Društvo gaji troglasno i četveroglasno, notno pjevanje i daje koncerte u selu, sudjeluje na raznim smotrama u slavonskim gradskim središtima. Između dva rata izravno sudjeluje u dvijema radio emisijama u trajanju od jednog sata na Radio Osijeku i Radio Zagrebu. Zvonimir uspješno i neprekidno djeluje do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom 1911. godine student medicine ima Stojanović (nije u rodbinskoj vezi s Mijatom) sa župnikom Mijatom Sencom osniva Stojanović - društvo pri župnom uredu. Ono okuplja mlade vezanu za poljodjelstvo, no usporedo sa Zvonimirom radi do kraja 1945.
Uz folklorna društva osnivaju se i sportska, poput Hrvatskog sokola i Viktorije, nogometnog kluba osnovanog 1923. Njega osniva Franjo Babić kao mladi nadobudni petnaestogodinjak širokih vidika, sa skupinom starijih uglednih babogredskih sinova. Ovaj klub će poslije prerasti u SD Šokadija.
Od 1932. postoji i šahovski klub koji je bio aktivan do 1945. kad se gasi, onda opet šezdesetih ponovno kratko radi, pa prestaje raditi, a obnovljen je ponovo tek u ovoj državi.

Uz spomenuta društva, važan doprinos u praćenju svih društvenih promjena, zbivanja, novosti u poljodjelstvu, uporabi novih strojeva i plodoreda, imale su čitaonice. Svaka čitaonica je tijekom zimskih večeri bila okupljalište ljudi, a o blagdanima i pokladama ženske i muške mladeži u kolima (ples, igranke). Tu su zainteresiranima bili pri ruci razni priručnici, knjige, kalendari i novine, te su svi mogli nešto novo saznati. Čitaonice su prve u selu kupile radio - prijamnike i TV - prijamnike. U njima su se organizirala razna predavanja veterinara i poljoprivrednih strunjaka. Svake godine bi, ovisno o blagdanima, čitaonice za građane priređivale priredbe s igrokazima i glazbenim tokama. Svaka je imala svoje svirače i svoje izvođače iz svog kraja. I poslije rata nastavilo se ustaljenim radom, no najistaknutija je bila čitaonica Seljaka sloga.
Ona je zahvaljujući svom predsjedniku Franji Deliću, koji je inače bio voditelj tamburaškog orkestra Zvonimira, okupila sve zainteresirane članove ugašenih društava. Tu se gajio folklor i kao Seljačka sloga predstavljali su Babinu Gredu na smotrama folklora sve do 1958.
Te godine se prvi put poslije II. svjetskog rata počinje isticati ime Mijata Stojanovića, zahvaljujući prosvjetnim djelatnicima koji su i bili inicijatori osnivanja KUD-a pod imenom Mijat Stojanović. Od tada do danas, ovo društvo nosi ime ovog znamenitog Babogreca, a svojim radom i uspjesima opravdavaju ovaj naziv. Ono je predstavljalo selo na svim smotrama koje imaju malo veću važnost za očuvanje našeg folklornog blaga, ali i na nekoliko međunarodnih smotri folklora. Za sedamdeset godina rada KUD je dobio niz priznanja, a i Plaketu tadašnjeg Predsjednika države. Od te proslave, 1979., tijekom brojnih blagdana svake godine društvo organizira Večeri dr. Matije Bačćia na kojima se cjelovečernjim programima predstavljaju ugledna kulturno-umjetnika društva, dramske družine, slikari, pisci, a sve istaknuti Babogreci koji su iza sebe ostavili ili stvaraju djela vana za sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda. Uz KUD, Mijatovo ime od 1971. nosi i naša Osnovna škola.
Te je godine obilježeno 90 godina smrti Mijata Stojanovića i 100 godina Pedagoško-kulturnog zbora Hrvatske, čiji je utemeljitelj bio i naš Mijat. Na tom je skupu donesena i Odluka o utemeljenju nagrade za istaknutog prosvjetnog djelatnika pod imenom ovog velikog hrvatskog učitelja oćpine upanja koja se dodjeljivala na Dan prosvjetnih djelatnika svake godine.
Na obilježavanju 100. obljetnice Mijatove smrti u Babinoj Gredi 1981. osnovano je ponovno Pedagoško društvo općine Županja.

Što se tiče same naše škole i njezinih djelatnika u prošlosti i danas, ona je oduvijek bila nositelj svih kulturnih zbivanja u selu, pogotovo od 1954. godine, kad je prerasla u osmogodišnjuš kolu i kad je u selo došlo dvadesetak učitelja, nastavnika i profesora. Svi su se tada prema svojim afinitetima uključili u rad pojedinih društava i zajednčiki s mještanima nastojali oživjeti selo, kulturu i sportski ž ivot u njemu. Redovito se srijedom, subotom i nedjeljom organiziraju kino-predstave, pri DVD-u se stvara puhački i tamburaški orkestar, a u KUD-u i SD Šokadija mladi nalaze svoje pravo mjesto. Prvi put tih godina Babogreci se susreću i sa ženskim rukometom, jer je pri školi stvoren ženski rukometni klub, no nažalost nije dugo djelovao. Nakon završetka škole većina se mladih uključivala i upisivala u srednje škole, odnosno na obrte.

Kako je babogredsko gospodarstvo u to vrijeme bilo u punom razvoju, većina buduih obrtnika mogla se obučavati kod majstora svih vrsta u rodnom selu. Bilo je nekoliko kovača, krojača, školara, stolara, postolara, pekara, klobučara, opančara, a pri poljoprivrednoj zadruzi je bila i velika mehančika radionica, klaonica i mljekara, pa su se mnogi i tu obučavali, odnosno mlin gdje su stasali mladi mlinari. Selo je velikom brzinom šilo naprijed sve do šezdesete godine kad na gospodarskoj, poljoprivrednoj sceni niu kombinati. Ovdje je stvoren AK Jasinje koji je bio koban za Babinu Gredu, a i sela u bližoj okolici. Zadruga nestaje, klaonica također, Mljekara postaje Pionirova, a većina koja se pokušala oduprijeti ovim promjenama ostala je bez posla. Mnogi ljudi naputaju Babinu Gredu i zauvijek sele iz nje u Osijek, Slavonski Brod, Županju, Zagreb, Rijeku i u Sloveniju. Od 1965.-1968. iz Babine Grede seč ak 46 obitelji seli u Australiju i Kanadu, a oko 400 njih traži zaposlenje u inozemstvu, odakle se većina nije ni vratila. Babina Greda sa preko šest tisuša žžitelja ubrzo pada na 4600. Škola od 700 učenika svake godine imala je sve manje, da bi danas ostala kao i zadnjih petnaestak godina na nešto više od 400 učenika. Maćehinski odnos Kombinata Jasinje i Općine Slavonski Brod primorao je Babogrece da referendumom prijeđu u Općinu Županja. Ni ovo nije bio sretan trenutak za selo, budući je i ova općina ubrzo ušla u red nerazvijenih, a od tadašnje republike milosti nije se moglo puno očekivati jer je sam grad prvo rješavao svoju problematiku, a u selima koliko se stiglo. Vrlo se malo ljudi upošljavalo, ali bila je sreća to je poljoprivreda donosila dosta veliki profit, pa su seoska gospodarstva napredovala. Problemi koji su bili uz selo: ceste, škola, pokušavali su se riješiti sa samodoprinosom. Kako je taj dolazio najviše iz džepa uposlenih, a njih je bilo nešto preko četiri stotine, učinak je bio mizeran, pa je Babina Greda kao rijetko koje selo dočekalo svoju novu državu s više od 50% neasfaltiranih cesta. Iz samodoprinosa je bila stvorena i samostalna radna organizacija Intermetal, no i nju je kao mnoge druge, progutala privreda prošlog sustava, dugovi i inflacija, a četrdesetak Babogredaca je ostalo bez posla. Zatvoren je i mlin u kojem je bilo trinest uposlenih, a koji su mada svakodnevno putovali na posao u Županju. U ovakvim prilikama teko je bilo očekivati da se Babina Greda izvuče iz gospodarske letargije i dočeka bolje sutra. Tko god je bio u mogućnosti otiši iz sela, otišao je, pogotovo oni koji su uvijek potrebni svakoj seoskoj zajednici, školovani kadrovi. Mi koji živimo inat i želja da otvorimo oči svima prema vrijednostima koje ima ovaj život, koje su tradicionalna ostavština među nama i prema tome koliko smo potrebni svojini seljanima, ostali smo i pokušavamo mu uljepšati svakodnevn život svim onim što svakom čovjeku u suvremenom svijetu i pripada. Velikim samoodricanjima građana u teškim uvjetima i na zadnjim izdisajima bivše države, uspjeli smo izgraditi dio nove škole, a da nije bilo agresije na nšau domovinu, sigurno bi u dugo iščekivanoj, slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, Babina Greda kao i mnoga druga sela, imala najmodernije opremljenu školu i dvoranu, izgrađene ceste i bogatiji život. Ali kad se netko voli, a mi svoju državu volimo, onda se i strpljivo čeka, a mi ćemo čekati dane kad će nam se i ovi kapitalni objekti izgraditi.
Zahvalni smo za sve ovo to se poslije domovinskog rata, ali i u zadnju godinu dana, napravilo i čini u selu. Babina Greda je u svim dijelovima bez mraka, do Save je izgrađena cesta, s Cernom smo povezani novom cestom, uređen je Hrvatski dom, Vatrogasni dom, zgrada Općine, a u selo je stigla voda i plin.

Uz sve to zahvalni smo to nam se pruža podšrka i mogućnost da u Babinoj Gredi očuvamo, gajimo i obnavljamo ono po čemu je ona u svojoj bogatoj povijesti bila prepoznatljiva i poznata. Ponosni smo na manifestaciju kakve nema ni u jednom dijelu svijeta, na svoje Konje bijelce, ponosni smo na svoje nošnje i običaje, na velike ljude koji su ovdje rođeni koji su se zdušno borili za hrvatsku riječ, jezik i pred očima i u duši vidjeli slobodnu hrvatsku dravu.