Dobrodošli u Babinu Gredu

Kad je Reljković 1782.god. došao u Babinu Gredu, u zadnju svoju kompaniju, jer je tu 1786.godine završio svoju aktivnu vojničku službu, on je za sobom imao već svu svoju oficirsku i literatorsku karijeru. Kao oficir Vojne Granice rijetko obrazovan, a velike prakse i u političkoj administraciji, možda baš zato, što je bio i ''domorodac'', nije mogao uza sve to u časti dalje dotjerati od kapetanskog čina; suviše, kao starcu, pred smrt mu je Kaiser Franz 1797. god. odbio molbu za majorski titul honoris causa. A ipak je on bio ne samo puki zaslužni i vrijedni oficir nego i uspiješan skribent, kako je književnomu njegovu talentu bio diktiran zbog svog političkoga centralizma prosvjetaški terezijanski i josefinski literarni program, štono ga je Reljković zdušno bio ostvario u svom individualnom području.

Imao je za predpostavljene, sa mnogo činova više, ljude kulturom sebi neravne, a za drugove od tih viših kud i kamo slabije. Pa svjednako je morao izdržavati kao najobičnija olina na položajima, koje su izvrsno zadovoljavali i ti i takovi prosječni kasarnski tipovi. Dašto, vrednote njegove kao književnika od cijene su u vezi samo s milieuom u kojem se razrađivao kao slavonski jedan Kačić, komu su versifikatorsku snagu svakog našeg rasnog čovjeka ratni pohodi ''u Europu'' naveli na primjenu plemenitih naprednjačkih tendencija kulture XVIII. stoljeća.
Izvršivši, dakle, takav svoj pensum kulturi, tako reći ,,privatno'' nuz redovnu službu i tolike seobe po gradiščanskoj i brodskoj pukovniji, završavao je 1782.-1786. ulogu vojno- administrativnog oficira u mjestu, o kom kolaju značajne smješice građom svojom baš iz doba Reljkovićeva života.
Službovanje kapetanovo, zanimljivo kao tip u pogonu graničarske jedne kompanije kao teritorijalne jedinice sa odrazima cijelog vojnog sustava, razabire se u skupu i iz jedne tzv. protokole, koja je danas sačuvana u Medvedovićevoj zbirci u Vinkovcima.

U tom protokolu nalaze se podaci značajni i za kulturne prilike puka u Vojnoj Granici, a iskaču i po gdje koje folklorne osobine. Dabogme, da je takav oblasni zapisnik pun gotovo samo negativnih strana društvenog života. Ali ogledanje ovakova tipa jedne graničarske teritorijalne jedinice daje uvid i u život samog Reljkovića zabavljena kapetanskom službom

.Babina Greda brojala je koncem 1782. godine u svemu 185 kuća (tj. numera) i 2.425 žitelja. Iskaz pređašnje godine nabrajaše 475 bračnih parova, 36 udovica i 76 udovaca, (dok su područne dvije štacije brojale; Gundinci 243 parova,15 udovica i 48 udovaca, a Štitar ; 154 parova, 12 udovica i 26 udovaca). Kompanija imađaše tri četiri ,,stranca'' (Češke,Camerale, Possessio Diacovar, Croatia). Bio je i jedan trgovac Simo Mišković, a Lovri Čiviću (kbr.34.) bilo je dopušteno od 1777.godine da i kao Granitz-Knab bez uštrba za ustrojstvo i korist Granice studira latinske škole u Zagrebu. Sedam do osam kompanijskih super numeriranih graničara moralo je ići u Češku u ciglane (2 pođoše dobrovoljno). A šesnajstogodišnji Marijan Babić No. 68 Charge: Waffenfahiger Nachwuchs, 5 stopa i 5 coli visok, znajući njemački i ,,slavonski'' jezik bijaše preodređen da služi u jednoj njemačkoj pukovniji, da tako izuči Dienst-Recht i onda valjda postane časnik iz zadruge, koja je imala 14 i pol jutra zemlje i potrebnu marvu, pa dosta muških glava, te je Marijan mogao otići. Kapetan i Fahnrich stanovali su u Babinoj Gredi. U štaciji Gundincima bijaše Oberlieutenant, u Štitaru Lieutenant. Svaki je imao službeni kvatir. Oblt. Vojvodić i Fahnrich Jerković pred dolazak Reljkovićev iskazuju da imaju po 1 Uniform Rock, Uber Rock, prsluk, po par njemačkih i par ugarskih hlača, Portirten Hut nebst Quasten und Masche, Ordinari Hut nebst Quasten und Maschen, Halsbindel, par čizama, Portdepee, gutes Spanisches Rohr nebst dem Band, Paar Hirschhundene Handschuh, sablje i zapone. To je onakova odjeća u kojoj je prikazan i kapetan Reljković na portretu. Svaki je imao 2 - 3 konja i par krava.

(izvor: http://sokacgranicar.bloger.hr/)