Stojanovići

- klikni na foto za više -

 

Biaše u oči Miholja oko ljeta 1712. sunce na zapadu, liepo jesenje vrieme. Stari kovač dovršivaše upravo u svom vignju oklepavanje oraćih gvozđjah, lemešah i crtalah, što mu ih seljani poljodielci donašahu za pooštriti turpijom, pokle ih ugrije u vatri i malko oklepa. Kovač upravo pri koncu toga posla, a u viganj stupi sa: „Pomoz Bog, majstore!" stran i glavit momak s crvenom kapicom na glavi, opaljena suncem mužkog lica, vatrena oka, odjeven po bosanski; oštra, zvučna rieč pokazivaše jake muževske grudi; duga kosa pala mu po kabanici, a gusta kao bujna na livadi trava, visok momak vignju do tavanicah, glavom veći od običnih ljudih, pram visine i krupan, a ruke mu mužke ručetine, za pojasom velik nož ljuti i dvie male puške, o ramenu strunara torbetina, u snažnoj desnici drenova palica.
»Bog u pomoć!" odzđravi kovač prišlacu, i taki ga zapita, odkud i kako i što želi?
„Majstore!" odgovori stranac „ja sam kovački momak, dolazim iz biedne Bosne i tražim posla; znam doduše kovati sve, što se kuje za seljana od gvozdja; ali kovati oružje, opravljati puške, oštriti i šariti oružje, tim sam se dosad ponajviše zabavljao, premda sam već često i pravio plužno gvožđje, i pripajao sreberne i zlatne alke na novce i kopče bakrene i sreberne na hlače i mnoge druge stvari, što ih prave kazandžije i kulundžije; još mi se nije ništa posve otelo, štogod se samo kuje ili spaja od gvozdja, bakra, srebra i zlata, sve pomalo umijem; zato molim te, majstore, primi me u svoj viganj, da se nemoram dalje potepati, nego da se mogu prehraniti u tebe dojduću zimu."

Stari kovač pogleda u otvoreno, pošteno lice stranoga mlađa momka, komu tek obrubili mrki brčići naustnicu, te tek počeli ukrašavati muževsko lice, i na taj pogled već mu srđce prišapne „primi ga!".
„Ostani u mene," odgovori kovač, „gledat ćemo skloniti se kako bude moguće, da nam nebude krivo; hajđmo u kuću!

U kući nadju staricu Stažu i Maricu pri poslu. „Hvaljen Isus Stažo!" reče kovač svojoj ženi stupivši na prag, a stranac pozdravi ju sa „pomozi Bog majko!" Marica pogleda ljubopitno i prostodušno na prišlaca, ali kad se njezino žarko plavo oko strielovito sukobi sa munjom crnoga junačkoga oka od prišlaca stupivšeg u kuću, pronikne djevojka nikom od tabana do tjemena njekim donde neosjetjeuim čuvstvom, njeka nalična munjevini vatra proleti joj kroz grudi i u srdcu pojavi se njeki tih glasak „ala krasna momka i glavita, kao zelen bor!"

Prišlaca prime one dobre duše gostoljubivo i usrdno, ugoste ga svojski svim, štogod se samo moglo boljega naći i smoći u domu, i po običaju pučkom opere gost ruke prije večere u toploj vodi, a kad sjednu za večeru, prekrste se domaći po svom običaju glasno: „U ime otca, i sina i duha svetoga, Amen, izmole Otče naš i zdrava Mario, a strani, vidivši dobar primjer, prekrsti se po iztočne crkve običaju: Bo nat ???? ? ???? ? ??????? ??.??, ?????!" i očita istu molitvu po svom, iz čega poznadu domaći, da je prišlac sljedbenik iztočne crkve, i tek za večerom upita ga domaćin za ime, a stranac odgovori, da se zove Jovan Stojanović.
Dok su večerali, sve ih je posluživala Marica hitro i okretno kao što skakutje hitra srna, i često je pogledao Jovan ljepotu djevojku i čudio se stasu i obrazu kao i okretnosti i hitrini, skromnosti, poslušnosti i uljudnost Maričinoj, a ona bi samo kadšto kradom bacila oko na krasnoga i glavitoga momka, samo je taki nješto malko zapela za to, što se nekrsti i nemoli Bogu kao i ona.

Kad sutradan dodje Jovan u viganj i pregleda sav alat, taki zamoli majstora, da mu dopusti urediti sve u vignju na svoju ruku, zamoli, da smije prenačiniti nakovanj, panj, mehove, čekiće ili batove, kliešte, mendjele, turpije, probojce itd. Majstor mu to dozvoli, i za tri, četiri tjedna izgledaše viganj staroga kovača uredjen za svaki kovački, bravarski, puškarski, kotlarski i kulunđžijski posao i providjen raznim halatom za iste poslove. Dakako nebiaše to sadašnji halat, ali za potrehe ondašnje biaše sve u svom redu, i stari kovač nije znao dosta nahvaliti vrlinu, vještinu i revnost Jovanovu; svaki liepo ????rani nož, svaku opravljenu sablju i pušku, svaki drugi komad alata i posla pokazivao je starac najprije svojoj Staži i svojoj Marici, a po tom susjedom i svakoj mušteriji, svakom, tkogod bi došao u njegov viganj.

Za kratko vrieme poznavala je ciela Posavina Jovana, Bošnjaka, kovačkoga momka u staroga Čivića, kovača na Babinoj gredi, i njegove rukotvorine : šarene nože, ljute jatagane, baglame, ireze, zapore na vrata i ključanice, izkrpljene kazane i kotlove, opravljene puške, izoštrene sablje, bodve za ribolov, čakije, kuke, svrdlove, dlieta, žunie, strugove za vretena, lemeše i crtala; osobito oružje biaše pouzdano i krasno, što ga Jovan načinjaše.
I tako proteče poldruga godina, i viganj staroga kovača steče mnoge mušterije; kovač, koga zvaše Jovan otcem, i kovačica Staža, koju zvaše majkom, i diova Marica i svi susjedi, znanci, kumovi i prijatelji, svi ga svojakahu, štovahu i ljubljabu kao vješta, vriedna, rađena i poštena momka.
Često govorahu kovač i kovačica na samu o vrlini, o vređnoći, o čestitosti Jovanovoj, i već više putah biaše povedena rieč o tom izmedju njih i u prisustvu kćerke Mirice, koja uviek rađostno pristajaše uz njihovu hvalu i osebno napominjaše, kako Jovan osim toga i u poljskom i domaćem gospodarstvu pokazuje se kao rađen, vrieđan i čestit čovjek; kako nastoji oko marve, oko vrtla, oko pčelinjaka, oko voćnjaka, i kako mu sve ide sretno i napredno za rukom.
Stari kovač nije već mogo ni pomisliti, đa bi Jovan mogo oditi kamogod od njega iz kuće, i držao ga je kao svoga posinka; samo kad bi pomislili, đa se Jovan krsti i moli Bogu drngčije nego oni, onda bi njima se dalo na žao na one, koji sa ogriešili dušu i razdvojili crkvom brata od brata, rod jedne krvi i jednoga jezika zavadili i razstavili, te jedne k iztoku, druge k zapadu u najuzvišenijib ljudskih pomislih, u nabožnih, vjerozakonskih ćutjenjih sklonili i učinili, da nazivaju jedni druge razkolnici, heretici, a da smatraju sebe jedni za pravoslavne, drugi za pravovierne i po tom jedni druge za svoje velike protivnike.

Stari je kovač uvidio vrlinu i valjanost Jovanovu, ali ni pomislit mu se nije dalo, da bi mogo prizeti Jovana u kuću i dati mu svoju jedinicu za ženu, dokgođ je vlah, kao što u Slavoniji i sad još na mnogih mjestih Srbije nazivaju tim krivim imenom, a Srbiji opet zovu svoju bratju zapadne crkve Šokci. Ali s druge strane opet tako je omilio Jovan starcu kovaču, udvorio se staroj kovačici i prikrao u srđce liepoj Marici, da jim se nije moglo na ino, nego svakako nastojati, nebi li Jovan ostao u kući, nebi li prešo u njihovu crkvu — pokrstio se, kao što prosti sviet obično veli.

U tu svrhu počmu sklanjati i nagovarati Jovana, očitujuć mu odprto, da samo na taj način može postati njihovim zetom. Jovan se već bio priviko na bogosluženje u zapadnoj crkvi i iz šale naučio se zimi po dugih večerih od Marice sve molitve: Otče naš, zdrava Mario, vjerovanje, zapovieđi božje i crkvene, sedam svetih sakramenatah, izpoviedne molitve, Šest otajstvah, vjeru, ufanje i ljubav, krunicu na brojanice sa preporukami i otajstvi i sve, štogod je znala ista Marica. Jovanu se takodjer omililo ostati u kući, pak najkasnje privoli na zahtievanje njihovo. Tad ga uzme u nauku njeki otac Franciskan, župnik u Lnkačevu Šamcu i pripravi ga konačno za prelaz u zapadnu crkvu oko ljeta 1714. I tako oko sv. Kate u nedjelju predje moj pramdjed Jovan u zapadnu crkvu, postane katolik i dobije ime Ivan , po svojoj naročitoj želji, što je jednako onomu Jovan. A u srieđu iza tog vjenča se 1714. god. u Babinoj gredi sa Maricom , kćerju kovača Čivića i onđe se nastani i posije nasliedi sa svojom ženom Maricom sve imanje svoga tasta i svoje punice.
Posije su prešla njegova bratja s cielom porodicom iz Bosne k njemu, te se onđe naselili i svi prešli po njegovom primjeru u zapadnu crkvu, i sad su im potomci u selu Babinoj gredi, gdje se zovu mnoge obitelji Stojanovići; ali mnogi već nisu u rodu, te se žene i udaju izmedju sebe; nego ih imađe i takovih, koji od zamande nebiahu u rodu, a jedno jim biaše od starine nasliedjeno ime Stojanović, uzeto od krstnoga imena „Stojan."

Mijat Stojanović