Stojanovići
- klikni na foto za više -
Biaše u oči Miholja oko ljeta 1712. sunce na zapadu, liepo jesenje vrieme.
Stari kovač dovršivaše upravo u svom vignju oklepavanje oraćih gvozđjah,
lemešah i crtalah, što mu ih seljani poljodielci donašahu za pooštriti
turpijom, pokle ih ugrije u vatri i malko oklepa. Kovač upravo pri koncu
toga posla, a u viganj stupi sa: „Pomoz Bog, majstore!" stran i glavit
momak s crvenom kapicom na glavi, opaljena suncem mužkog lica, vatrena
oka, odjeven po bosanski; oštra, zvučna rieč pokazivaše jake muževske
grudi; duga kosa pala mu po kabanici, a gusta kao bujna na livadi trava,
visok momak vignju do tavanicah, glavom veći od običnih ljudih, pram visine
i krupan, a ruke mu mužke ručetine, za pojasom velik nož ljuti i dvie
male puške, o ramenu strunara torbetina, u snažnoj desnici drenova palica.
»Bog u pomoć!" odzđravi kovač prišlacu, i taki ga zapita, odkud i
kako i što želi?
„Majstore!" odgovori stranac „ja sam kovački momak, dolazim iz biedne
Bosne i tražim posla; znam doduše kovati sve, što se kuje za seljana od
gvozdja; ali kovati oružje, opravljati puške, oštriti i šariti oružje,
tim sam se dosad ponajviše zabavljao, premda sam već često i pravio plužno
gvožđje, i pripajao sreberne i zlatne alke na novce i kopče bakrene i
sreberne na hlače i mnoge druge stvari, što ih prave kazandžije i kulundžije;
još mi se nije ništa posve otelo, štogod se samo kuje ili spaja od gvozdja,
bakra, srebra i zlata, sve pomalo umijem; zato molim te, majstore, primi
me u svoj viganj, da se nemoram dalje potepati, nego da se mogu prehraniti
u tebe dojduću zimu."
Stari kovač pogleda u otvoreno, pošteno lice stranoga mlađa momka, komu
tek obrubili mrki brčići naustnicu, te tek počeli ukrašavati muževsko
lice, i na taj pogled već mu srđce prišapne „primi ga!".
„Ostani u mene," odgovori kovač, „gledat ćemo skloniti se kako bude
moguće, da nam nebude krivo; hajđmo u kuću!
U kući nadju staricu Stažu i Maricu pri poslu. „Hvaljen Isus Stažo!" reče kovač svojoj ženi stupivši na prag, a stranac pozdravi ju sa „pomozi Bog majko!" Marica pogleda ljubopitno i prostodušno na prišlaca, ali kad se njezino žarko plavo oko strielovito sukobi sa munjom crnoga junačkoga oka od prišlaca stupivšeg u kuću, pronikne djevojka nikom od tabana do tjemena njekim donde neosjetjeuim čuvstvom, njeka nalična munjevini vatra proleti joj kroz grudi i u srdcu pojavi se njeki tih glasak „ala krasna momka i glavita, kao zelen bor!"
Prišlaca prime one dobre duše gostoljubivo i usrdno, ugoste ga svojski svim,
štogod se samo moglo boljega naći i smoći u domu, i po običaju pučkom
opere gost ruke prije večere u toploj vodi, a kad sjednu za večeru, prekrste
se domaći po svom običaju glasno: „U ime otca, i sina i duha svetoga,
Amen, izmole Otče naš i zdrava Mario, a strani, vidivši dobar primjer,
prekrsti se po iztočne crkve običaju: Bo nat ???? ? ???? ? ??????? ??.??,
?????!" i očita istu molitvu po svom, iz čega poznadu domaći, da
je prišlac sljedbenik iztočne crkve, i tek za večerom upita ga domaćin
za ime, a stranac odgovori, da se zove Jovan Stojanović.
Dok su večerali, sve ih je posluživala Marica hitro i okretno kao što
skakutje hitra srna, i često je pogledao Jovan ljepotu djevojku i čudio
se stasu i obrazu kao i okretnosti i hitrini, skromnosti, poslušnosti
i uljudnost Maričinoj, a ona bi samo kadšto kradom bacila oko na krasnoga
i glavitoga momka, samo je taki nješto malko zapela za to, što se nekrsti
i nemoli Bogu kao i ona.
Kad sutradan dodje Jovan u viganj i pregleda sav alat, taki zamoli majstora,
da mu dopusti urediti sve u vignju na svoju ruku, zamoli, da smije prenačiniti
nakovanj, panj, mehove, čekiće ili batove, kliešte, mendjele, turpije,
probojce itd. Majstor mu to dozvoli, i za tri, četiri tjedna izgledaše
viganj staroga kovača uredjen za svaki kovački, bravarski, puškarski,
kotlarski i kulunđžijski posao i providjen raznim halatom za iste poslove.
Dakako nebiaše to sadašnji halat, ali za potrehe ondašnje biaše sve u
svom redu, i stari kovač nije znao dosta nahvaliti vrlinu, vještinu i
revnost Jovanovu; svaki liepo ????rani nož, svaku opravljenu sablju i
pušku, svaki drugi komad alata i posla pokazivao je starac najprije svojoj
Staži i svojoj Marici, a po tom susjedom i svakoj mušteriji, svakom, tkogod
bi došao u njegov viganj.
Za kratko vrieme poznavala je ciela Posavina Jovana, Bošnjaka, kovačkoga
momka u staroga Čivića, kovača na Babinoj gredi, i njegove rukotvorine
: šarene nože, ljute jatagane, baglame, ireze, zapore na vrata i ključanice,
izkrpljene kazane i kotlove, opravljene puške, izoštrene sablje, bodve
za ribolov, čakije, kuke, svrdlove, dlieta, žunie, strugove za vretena,
lemeše i crtala; osobito oružje biaše pouzdano i krasno, što ga Jovan
načinjaše.
I tako proteče poldruga godina, i viganj staroga kovača steče mnoge mušterije;
kovač, koga zvaše Jovan otcem, i kovačica Staža, koju zvaše majkom, i
diova Marica i svi susjedi, znanci, kumovi i prijatelji, svi ga svojakahu,
štovahu i ljubljabu kao vješta, vriedna, rađena i poštena momka.
Često govorahu kovač i kovačica na samu o vrlini, o vređnoći, o čestitosti
Jovanovoj, i već više putah biaše povedena rieč o tom izmedju njih i u
prisustvu kćerke Mirice, koja uviek rađostno pristajaše uz njihovu hvalu
i osebno napominjaše, kako Jovan osim toga i u poljskom i domaćem gospodarstvu
pokazuje se kao rađen, vrieđan i čestit čovjek; kako nastoji oko marve,
oko vrtla, oko pčelinjaka, oko voćnjaka, i kako mu sve ide sretno i napredno
za rukom.
Stari kovač nije već mogo ni pomisliti, đa bi Jovan mogo oditi kamogod
od njega iz kuće, i držao ga je kao svoga posinka; samo kad bi pomislili,
đa se Jovan krsti i moli Bogu drngčije nego oni, onda bi njima se dalo
na žao na one, koji sa ogriešili dušu i razdvojili crkvom brata od brata,
rod jedne krvi i jednoga jezika zavadili i razstavili, te jedne k iztoku,
druge k zapadu u najuzvišenijib ljudskih pomislih, u nabožnih, vjerozakonskih
ćutjenjih sklonili i učinili, da nazivaju jedni druge razkolnici, heretici,
a da smatraju sebe jedni za pravoslavne, drugi za pravovierne i po tom
jedni druge za svoje velike protivnike.
Stari je kovač uvidio vrlinu i valjanost Jovanovu, ali ni pomislit mu
se nije dalo, da bi mogo prizeti Jovana u kuću i dati mu svoju jedinicu
za ženu, dokgođ je vlah, kao što u Slavoniji i sad još na mnogih mjestih
Srbije nazivaju tim krivim imenom, a Srbiji opet zovu svoju bratju zapadne
crkve Šokci. Ali s druge strane opet tako je omilio Jovan starcu kovaču,
udvorio se staroj kovačici i prikrao u srđce liepoj Marici, da jim se
nije moglo na ino, nego svakako nastojati, nebi li Jovan ostao u kući,
nebi li prešo u njihovu crkvu — pokrstio se, kao što prosti sviet obično
veli.
U tu svrhu počmu sklanjati i nagovarati Jovana, očitujuć mu odprto, da samo
na taj način može postati njihovim zetom. Jovan se već bio priviko na
bogosluženje u zapadnoj crkvi i iz šale naučio se zimi po dugih večerih
od Marice sve molitve: Otče naš, zdrava Mario, vjerovanje, zapovieđi božje
i crkvene, sedam svetih sakramenatah, izpoviedne molitve, Šest otajstvah,
vjeru, ufanje i ljubav, krunicu na brojanice sa preporukami i otajstvi
i sve, štogod je znala ista Marica. Jovanu se takodjer omililo ostati
u kući, pak najkasnje privoli na zahtievanje njihovo. Tad ga uzme u nauku
njeki otac Franciskan, župnik u Lnkačevu Šamcu i pripravi ga konačno za
prelaz u zapadnu crkvu oko ljeta 1714. I tako oko sv. Kate u nedjelju
predje moj pramdjed Jovan u zapadnu crkvu, postane katolik i dobije ime
Ivan , po svojoj naročitoj želji, što je jednako onomu Jovan. A u srieđu
iza tog vjenča se 1714. god. u Babinoj gredi sa Maricom , kćerju kovača
Čivića i onđe se nastani i posije nasliedi sa svojom ženom Maricom sve
imanje svoga tasta i svoje punice.
Posije su prešla njegova bratja s cielom porodicom iz Bosne k njemu, te
se onđe naselili i svi prešli po njegovom primjeru u zapadnu crkvu, i
sad su im potomci u selu Babinoj gredi, gdje se zovu mnoge obitelji Stojanovići;
ali mnogi već nisu u rodu, te se žene i udaju izmedju sebe; nego ih imađe
i takovih, koji od zamande nebiahu u rodu, a jedno jim biaše od starine
nasliedjeno ime Stojanović, uzeto od krstnoga imena „Stojan."
Mijat Stojanović