- 11 -
učenika stade bolje paziti i lijepo odgovarati, kadšto bolje nego
makar koji učenik u školi. Veli, probudio se kao iza sna, puklo
mu između očiju, čvor se razriješio u glavi. I njemački, upravo
švapski govoriti, naučio je sigrajući se i općeći s djecom liječnika,
koji je stanovao u njegovu susjedstvu, a to mu je poslije puno
pomagalo, kad je bio učitelj u njemačkoj općinskoj školi. Naučio
je, kako veli, "Schonlesen, kaligraphisch und orthographisch richtig
schreiben" i računati "Regel de Tri" i čak "Gesellschaftsre-
chnung" i "Regel Falsi"; naučio je pravila njemačke slovnice, nje-
mačke ortografije i njemačkoga računstva, dakako više napamet i
mehanički. Tako se sada riješio klupe "Eselsbank" i došao u
prvu klupu "Ehrenbank".
Najlošiji između loših i slabih učenika sjedjeli su za kaznu
u posebnoj klupi u školi, a to su pogrdnom njemačkom riječi
zvali "Eselsbank", magareća klupa. Najbolji učenici u vladanju i
napretku sjedjeli su u lijepo izrađenoj klupi u školi za počast, pa
su tu klupu zvali "Ehrenbank", a hrvatski bi je nazvali počasna
klupa, no to hrvatsko ime nije se onda, dok su te klupe opsto-
jale, upotrebljavalo, nego su uzimali samo njemačke nazive.
Kao učenik njemačke škole u mjestu svoga rođenja dobio
je za nagradu Hadžićevo djelce "Cvit je Istine za opleme-
niti Razum i popraviti Serce Mladežih", pa je to čitao
"kao prvu našku knjigu", koja mu je došla u ruke ne samo sam
za sebe, nego ju je čitao kao Relkovićev "Satir" i Kačićev
"Ugodni razgovor naroda slovinskoga" svojima domarima i susje-
dima za dugih zimskih večeri. Moglo bi se možda bez okolišanja
reći, da je upravo čitanje tih knjiga za njegove rane mladosti
oslađivao mu starost listajući svoje štampane i napisane duševne
proizvode u korist hrvatskoga naroda.
Na kraju školske god. 1830. predloži ga njegov učitelj kao
odličnoga učenika, da ide u vinkovačku nadškolu, pa da tamo
svrši treći razred, dotično četvrti razred, kao najviši razred tada-
šnjih početnih njemačkih škola. On se tomu neizmjerno radovao,
ali otac mu nije bio za to, nego bijaše odlučio, da njegova dva
sina, Mijat i stariji mu brat Josip, poslije njegove smrti naslijede
kuću i imanje. Tako se eto svršilo Mijatovo školovanje s dva
razreda njemačke škole, od kojih je, kako smo čuli, prvi razred
imao dva odjela.
Sto je dalje radio oko svoga duševnog razvitka, oko svoje
obrazovanosti, to je bio rad čovjeka samouka. Nije se on mogao
ponositi velikim brojem svršenih razreda viših škola, kao što su
se ponosili mnogi drugi, kojima već u ono doba bijahu otvorena