-2-
želji: "Ovdje počivaju umrli ostanci Mijata Stojanovića, školnika i
pučkoga pisca". Te nam riječi kažu, a govorit će i potomstvu na-
šem, što je pokojnik bio hrvatskomu školstvu i hrvatskomu na-
rodu.
*
* *
Djetinja dob Mijatova. O svojoj djetinjoj dobi govori
on sam ovako: "Prve godine djetinjstva prosanjao sam srećno u
mekom krilu svoje dobre majke, u majčinom pouzdanom naručju,
uz toplo ljubeće majčino srce. Majka me je nježno ljubila i briž-
ljivo gojila, pjesmicom uspavljivala, a cjelovima iza sna budila.
Otac me je također dobro pazio i milovao, a djed Aleksa osobito
volio, što sam bio umiljat i oko njega prianjao. I ostali ukućani
voljeli su me kao najmlađe dijete u kući, ali upravo tim je
položen temelj, što sam kašnje uzrastavši veći postao nestašnim i
češće su morali roditelji moj nestašluk krotiti šibicom, po čem
sam valjda postao naprasit, žust, žestoke ćudi, te još i sad kadšto
planem kao živi oganj".
Odatle vidimo, da nije baš najbolje za djecu, ako se pre-
više maze i tetoše. "Dobro je i korisno za dijete", veli Mijat, "da
u djetinjstvu svome privikne na slasti i gorčinu, na toplinu i zi-
mu, na vedrinu i oblačinu, na bijeli danak i tamnu noć, na ve-
selje i na žalost, na sitost i glad, na povoljnost i nepovoljnost, na
milovanje i opornost, na slatke i gorke riječi, na umiljato i na-
mršteno lice, na pogled mio i mrzak, na prijatan i oduran po-
stupak, na smilovanje i zapostavljanje, na odlikovanje i surovo od-
bijanje; jerbo se sve to u životu mijenja kao dan i noć, vedro i
oblačno vrijeme, sad čovjeka sunce grije, sad tuča bije, sad ga
grli sreća, sad mu obraća pleća, sad se čovjek u životu smije,
sad plače, sad se raduje i tuguje, sad se ufa, sad očajava, sad je
zadovoljan, sad nezadovoljan, sad pleše, sad uzdiše, sad vedrim
čelom i pouzdano stupa stazom života, sad smrknutim čelom i
strašljivo, plah, žust preda i zazira, često veseli se i raduje, danas
nad onim nad čim sutra jadikuje i tuguje, a tako isto plače nad
onim, nad čim se s vremenom smije i veseli".
Te riječi Mijatove posve su na mjestu, jer su zaista
rijetki ljudi na svijetu, koji bi mogli reći, da nijesu u životu
svome oćutjeli te promjene. Zato je od potrebe, da se već u dje-
tinjstvu priučava mladež na sve zgode i nezgode života ljudskoga,
pa će se poslije moći svatko lakše svladati, ako ga zadesi kakva