- 30 -
"Tko me je lane bio,
Ni danas mi nije mio!"
Mjeseca travnja 1855. putovao je prvi put u Beč, pa je
tom prilikom pohodio Peštu i Baden, vidio Austriju i Ugarsku. U
Beču je za svoga boravljenja stekao vjerna i pouzdana, a lju-
bazna, velikodušna i plemenita prijatelja u gospodinu Stjepanu
Pejakoviću. Kroz njega je dobio za pokrovitelja i dobrotvora
državnoga savjetnika baruna Metela Ožegovića Barlabaševačkoga,
koji mu je postao velikodušnim zaštitnikom u književnim radnja-
ma, pa veli:
"Bog nam pruža pomoć kroz dobre, plemenite prijatelje,
pokrovitelje i zaštitnike isto onako, kao što nam pruža hranu u
žitnom klasju, piće u izvorvodi, svjetlost i toplinu u žarkome sun-
cu, spokojan odmor i počinak u tihoj noći, veselje i nasladu u
cvijeću, slatkost, ugodnost i milinu života u skupocjenom zdravlju.
Slava Bogu, Otcu, na milosti!"
Godine 1860. poznao je lično slavnog pjesnika Petra Pre-
radovića, pukovnika u generalnom stopu, i taj naš pjesnik poka-
zao se Mijatu blagonaklonim prijateljem i pokroviteljem i prepo-
ručio ga je generalu barunu Josipu Filipoviću od Filipsberga, bri-
gadiru zemunskomu, koji mu je iz čistoga rodoljublja i plemenite
velikodušnosti postao najvećim pokroviteljem, - zaštitnikom i dob-
rotvorom. Filipović mu je bio pokrovitelj i zaštita najveća od
otrovnih neprijateljskih strijela, koje su u Zemunu odapirane na
njega ni kriva ni dužna, nego samo radi toga, što je Hrvat,
Slavljan, što je žarkom ljubavi ljubio svoj jezik, svoju knjigu, svo-
ju domovinu, svoj rod, i što je nastojao raditi za svoju milu na-
rodnost, koja mu je prirasla uza srce. Da mu nije bilo Filipovića,
pao bi bio u veliku nepriliku u Zemunu pri svemu tome, što je
pravedno i savjesno radio.
Iz nekojih riječi pisma Stjepana Pejakovića, što ga je Mi-
jat dobio pred Božić god. 1867. razbira se, da je Stojanović bio
izradio osnovu za uređenje preparandije u vojnoj Krajini i o pret-
vorbi krajiških realka u realne gimnazije. S obzirom na sa-
stavak o preparandiji, što je poslao Pejakoviću g. 1867., da ga
uruči odlučujućem faktoru, piše mu Pejaković:
"Što se tiče mojega suda o ovom izradku, mogu reći, da
je pisan neobičnom vještinom, ter da je živa slika i prilika uzvi-
šenih onih načela za duševni i materijalni boljak naroda našega,
koja vi svakom prilikom oživotvoriti nastojite. Vi pokazaste bje-
lodano, da ste u ovoj strani nesamo vještak već i umjetnik, a