Susjedna općina Županja domaćin je i organizator jedinstvene proslave Dana ustanka naroda i narodnosti
SRH za Slavoniju i Baranju.
Ova središnja proslava održat
će se u četvrtak, 27.srpnja, u
Babinoj Gredi, a bit će u znaku obilježavanja velikih događaja iz naše povijesti: 48. godišnjice Dana ustanka naroda i narodnosti SRH, 70. godiš-njice Osnivačkog kongresa
KPJ, 70. godišnjice kongresa sindikalnog ujedinjenja i 70.
godišnjice osnivanja SKOJa.

Ujedno će to biti i proslava 45. godišnjice Županjskog bataljona.


Programom proslave predviđeno je niz prigodnih kulturno-umjetničkih, sportskih i drugih manifestacija. Sve općine, pa tako i vinkovačka, organizirat će odlazak omladine, boraca i radnih ljudi i građana na ovu regionalnu proslavu
Dana ustanka naroda i narodnosti SRH. Ovakve manifestacije imaju karakter njegovanja tradicije NOBe i tekovina socijalističke revolucije, učvršći-vanja bratstva i jedinstva, ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, te jačanja jugosla-venskog socijalističkog patriotizma, stoje i te kako značajno u ovim burnim političkim vremenima u našoj zemlji.


Za sudionike ove proslave iz općine Vinkovci bit će organiziran prijevoz autobusima radnih organizacija. Polazak je 27. srpnja u 8,30 sati ispred OK
SSRNH Vinkovci, a kako se očekuje središnjoj proslavi Dana ustanka naroda i narodnosti
SRH za Slavoniju i Baranju u Babinoj Gredi s područja vinkovačke općine prisustvovat će preko 200 boraca, omladine, radnih ljudi i građana.


Iz vrlo bogatog programa ove proslave izdvojit ćemo samo neke manifestacije. Tako je za 10,30 sati predviđeno polaganje vijenaca na spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u središtu Babine Grede, a za 11 sati planiran je veliki narodni zbor, na kojemu će, kako se očekuje, govoriti Ivica Račan, član Predsjedništva SKJ.
I na području naše općine ovaj veliki praznik naroda i narodnosti SR Hrvatske bit će obilježen prigodnim svečano-stima u mjesnim zajednicama, te polaganjem vijenaca na spomenobilježja iz naše NOBe.

>>>

Središnja proslava Dana ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske za Slavoniji ju i Baranju održana je u
Babinoj Gredi, a ujedno je obilježena i 45. godišnjica Županjskog bataljona. Tim povodom održana je i svečana sjednica Domicilnog odbora Županjskog bataljona, a poslije toga i smotra boraca tog bataljona. Na velikom narodnom zboru, kojemu je prisustvovalo oko pet tisuća mještana Babine Grede, boraca, omladine i radnih ljudi i građana iz cijele slavonsko-baranjske regije govorili su Zvonimir Luić, predsjednik Domicilnog odbora Županjskog bataljona i predsjednik SO Županja, Stjepan Domankušić, general-pukovnik, i Ivica Račan, član Predsjedništ va CK SKJ.


U organizaciji OK SSRNH Vinkovci i Općinskog odbora SUBNORa Vinkovci ovoj svečanosti u Babinoj Gredi prisustvovalo je i preko stotinu boraca, omladine i građana s područja vinkovačke općine. Prije organiziranog odlaska na središnju pros-lavu Dana ustanka za Slavoniju i Baranju delegacija
DPO i DPZ, u sastavu: Marijan Grizelj, predsjednik OK SKH Vinkovci, ’ Đuro Uzelac, predsjednik općinske boračke organizacije i Ivan
Grčić, predsjednik OK SSRNH Vinkovci, položila je vijenac na spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora u gradskom parku.


Na proslavi je bilo i preko stotinu boraca, omladine i građana općine Vinkovci
Najveći dio govora Ivice Račana, člana Predsjedništva CK SKJ, na velikom narodnom zboru u Babinoj
Gredi odnosio se na sve aktualnije pitanje međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, kao i na sve izraženiji nacionalizam.

>>>

Prvo, neka se zaposli, pa - ako mogne - neka pomogne, ako ne, ne mora - kaže za Željka, prvo i najstarije od svoje trinaestoro djece, njegov otac Antun Petričević, ulica Klasno, Babina Greda, Slavonija... A ostali, što će biti s njima? -Svak na svoju stranu, poso', pa isto tako, da su živi i zdravi. A zdravi su, svih trinaestoro, pa i zadnji desetomjesečni trinaestić s kumom mu Franjom, al' ne bilo kojim, već Tuđmanom. - Eh, volio bi ga upoznat' - kaže Anto - i puno bi ja njemu reko. Priča raspoloženo, ali kao nekako mu žao što osobno predsjednik nije došao da pridrži novorođenče na krštenju. No dobro, bilo je i ovako svečano, s izaslanikom Jankovićem, saborskim zastupnikom iz njihova kraja. Poslije su kupili stroj za pranje rublja. - Eto vidite, sada je Marici puno lakše, kad pere na mašinu, što mislite koliko je robe od tolike čeljadi. Ali, pa nema vodovoda?! - Ima vode, gledajte, tu u dvorištu, a kraj modernog stroja rezervoar i sve je po propisu.

Što je to luksuz?
U sredini je, rekli bi arhitekti, atrija, zapravo malog otvorenog prostora, zabijena crpka. Okolo su zbijene prostorije, kuhinja, spavaonice, kokošinjac, nastambe za zečeve, sve građeno pomalo, kako se i koliko moglo.
- Dobiješ nešto socijalne pomoći, kupiš ciglu i zidaš, priča blagoglagoljivi Anto ili Tuna, kako hoćeš.
Hvali župnika u crkvi gdje radi kao zvonar. - I on je dao kućicu, a ja prenio. Tako je rastao dom Petričevičevih. Kako su dolazila djeca, tako je i kuća rasla, kao spomenik svakoj novoj prinovi. Ne mari što nema žbuke, luksuznih parketa, skupocjenih zavjesa ili ružičaste kupaonice. Glavne da svatko ima svoj krevet i pun želučić. Život ide dalje.
Dan vruć, uskipjela slavonska prašina pratila nas od župnog dvora, gdje smo se po dogovoru s ocem Vjenćeslavom Hošćekom našli s Antom, do njihovi doma, a on nas ispred vodio na biciklu spretno manevrirajući po kaldrmi kao i da nije ivalid. U najranijem djetinjstvu stradala mu lijeva ruka, ali desnici vrijedi za dvije. Pedesetak metara pred ulazom dotrči jednogodišnji Mato i »zajaše« na stražnji kotać da bi uživao u kratkoj vožnji. I drugih četvoro, petoro, bosonogih, dočekalo nas pred vratima. Iznijeli smo »Večernjakove« poklon-pakete i Namin konti-gent deterdženata, izraz velikodušnosti zaposlenih u Opskrbnom centru na Žitnjaku gdje smo naručili »provijant« za tako brojnu obitelj.
Upoznavanje i rukovanje je potrajalo, a za slikanje neplanirano se morao probuditi i Franjo. Snenim je pogledom odavao želju da ga hitno vrate u krevetić gdje ne blješti lipanjsko sunce. Nastavismo razgovar u zasjenjenoj sobi, odrasli oko stola, djeca okolo po krevetima i na vratima. Nisu sva ovdje iako se čini kao da smo u školi. Devetnaestogodišnji je Josip u Nišu, služi vojsku, Ljubica, rođene 1974. je kod tete u Podčetrteku.
- Tamo su je uzeli pod »svoje«, kaže Anto. Toni je (rođen 1975.) ne izletu sa svojim sedmim razredom. Dalje uredne popisujemo imena i godine pokušavajući zapamtit ime i lik. Manda (1978.) je učenica petog razreda desetogodišnja Marijana trećeg kao i godinu dane mlađi Pavo. Đurđa je rođena prije sedam (čita i piše, ali kako kažu, još je nisu pozvali u školu), a Lovro prije šest godina. Jadranki je, kazuje prstićima tri, Marku dvije, a predzadnji je već spomenuti Mato.

Krvi za dvoje ljudi
Četvoro, dakle, ide u školu, valja ih opremiti, još do lani dobivahu knjige, ali od ove, kažu, bit će problema. Pribor, ono najnužnije, kupe sami, a kako s odjećom, pitamo Maricu koja je uhvatila nešto vremena da sjedne. Snalaze se, ni jedan komad neće iznositi samo jedno, nema izbiranja, ali ni gole guze. Pomaže i Crveni križ gdje su i Marica i Anto dobrovoljni davaoci krvi. Anto - trideset i jednu bočicu, za dvoje ljudi. A prehrana? Prije nekoliko godina daleko im bila raskoš slavonskoga stola, ali sada se Petričevići lakše snalaze, kupiše ledenicu, nađe se dinar i za svinjče. No, u Maričinoj kuhinji najčešće mirišu tjestenina, grah, krumpir, pogača, pa opet tjestenina da bi se sva čeljad dobro najela u dva do tri obroka. Kako kada. A kruh, mlijeko? -Ne biste vjerovali - Anto će - danas sam donio deset štruca, to mora trajati do srijede, i tako od srijede do petka, od petka do ponedjeljka. Ma, kako' mlijeko. Ja ga ne pijem, a djeca - kozje! Da vam pokažem koze?

Antun je jedinac u siromašne majke, bez oca, rođen u one teške poratne dane, a i Maričini, duhovito dodaje, stigoše iz Like vlakom bez voznog reda. Ako se izuzme ono pola jutra zemlje unajmljene od mjesne zajednice, zasijane kukuruzom, da bi imali čime hraniti krmaču, Petričevićevi su u plodnoj Slavoniji, bezemljaši. Tražiše posla po svijetu, pa se tako i upoznaše, u Zagrebu, ona kućna pomoćnica, on nakratko čuvar u Čistoći. Ma kakav stan, vratili se u ono malo kućice što je ostalo od majke u Babinoj Gredi, da žive za djecu. Anto nikad nije imao sreće s poslom, propala je i šećerana na Rostovici gdje je čuvano dvanaest godina, a sad zvonjavom ispraća pokojnike, 150 dinara po umrlom. Ostalo su primanja od socijalne pomoći, još donedavno samo dvije i pol tisuće, zadnji mjesec i devet tisuća razlike. Dopustiše sebi raskoš da kupe novi televizor na otplatu, jer stari je odslužio. - Jok kolorac, cmo-bijeli, da djeca gledaju Bolji život.

Redovno plaćaju pretplatu, ati ljutito će Anto, trebali bi ga osloboditi tog izdatka kao što su isto tako brojnu obitelj sumještana. Veliki su izdaci. Eto, samo za struju treba platiti po 500, 600 dinara...
Žvake i bomboni
Željko bi rado u službu, ali teško će samo s osnovnom školom. - Znate kako je, treba izaći, priča Anto pitajući se zašto njegovu momku ne odgovaraju na molbu upućenu za primanje u MUP? Za Josipa manje brine. Izučio zanat u dobra majstora, naučio i voziti, bit će, nadajmo se nešto. Ostali još žive djetinjstvo maštajući o ovome i onome, ali bi se taj čas usrećili i s kojom žvakom ii' bombonom.
lako i Marica i Anto bez razmišljanja kažu da više neće imati djece, bi li se još kojoj prinovi trebalo iznenaditi? Prije radovati, ma koliko se život doimao težak, ma koliko se iz naše urbane perspektive činilo neprimjerenim u ova vremena donositi djecu bez plana i priprema. Kakvo planiranje obitelji? Priznajemo, podsjećajući se na svoj dvojac i porođajne muke, da je svaki život dar s pravom na želje i nadanja, na šansu da odigra svoju ulogu u beskonačnosti... A Marica je sve, osim prvenca Željka, rodila u toj kući u Klasnom, sama. - Rodiš, povežeš pupkovinu, podojiš i tako dalje, do kozjeg mlijeka. To ti je za historiju, kaže Anto i vedro uštine obraščić jednog od mališana.


>>>

Prihvatu vise od 3400 izbjeglica iz Domaljevaca, Grebnice, Tišine, Hasića i Novog Sela u bosanskošamačkoj općini koji su se od terora četnika i srbovojske sklonili u Babinu Gredu, golemu pomoć pružili su vojaci 139. brigade Hrvatske vojske. Više od 1500 izbjeglica smjestilo se u babo-gredskim kućanstvima, dok su ostali otišli prema Zagrebu. Prihvat izbjeglica pomogao je i slavonskobrodski Slavonijatrans besolatnim autobusnim prijevozom.

>>>

Jučer |e u Babinoj Gredi, jednom od najvećih šokačkih sela, novu osnovnu školu »Mijat Stojanović« otvorio Vladimir Šeks, dopredsjednik Vlade, koji je istakao da je ta škola dokaz i potvrda prkosnog, nepokorenog šokačkog, slavonskog i hrvatskog duha jer dok nam neprijatelj ruši mi gradimo. Prostorije škole blagoslovio je babogredski župnik, vlč. Vjencoslav Košček, a prigodan program izveli su učenici škole.

Svečanost otvaranja osnovne škole dio je tradicionalne manifestacije »Konji bijelci« što je u organizaciji Konjogojstvene udruge iz Babine Grede jučer održana 12. put. Bila je to i prilika za obilježavanje 50 godina postojanja udruge jer je Babina Greda prošle godine u vrijeme proslave važne godišnjice bila izložena stalnim topničkim napadima prekosavskih Srba.

Poslije prolaska svečano urešenih 11 konjskih zaprega ulicama Babine Grede svečanost je nastavljena na Sajmištu gdje su konjogojci iz šokadije pokazali bogatstvo i ljepotu konja. Na Sajmištu je najljepšom svatovskom zapregom proglašena zaprega Mate Stojanoviča iz Babine Grede, a najljepši pastuh kobila su vlasništvo Lovre Brankovića iz Kruševice. Održano je i preponsko natjecanje konjičkih klubova iz Hrvatske i natjecanje u tradicionalnim šokačkim disciplinama koje su izvorno nastale u Babinoj Gredi - vezanja konjskih repova, sklapanje kola, uprezanie konja, kurirsko jahanje, vožnja bez jednog kotača na paliji.

>>>

Na nekada vrlo živoj, a posljednje tri godine gotovo praznoj autocesti Zagreb - Lipovac prekjučer se dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao biciklist. Autobus Čazmatransa iz Bjelovara udario je Franju Petričevića iz Babine Grede koji se kolnikom vozio na biciklu. Petrićević je teško ozlijeđen i nedugo potom preminuo.

>>>

U ponedjeljak navečer Županjci su treći put zaredom bili izloženi topničkom napadu prekosavskih četnika. Na Županju je ispaljeno šest razornih projektila. Istodobno je napadnuta i Babina Greda s deset projektila razorne snage. Na susjedne Bošnjake pale su tri granate. Na sreću stradalih nije bilo, ali su pričinjene znatne štete na stambenim i gospodarskim objektima.

U utorak je zasjedalo Gradskog poglavarstvo Županje, a s ove sjednice izdato je priopćenje u povodu učestalih topničkih napada na županjsko područje. U njemu se ističe da sva dosadašnja priopćenja i prosvjedi upućeni
Uredu Predsjednika Republike, Vladi, ministarstvima obrane i vanjskih poslova, te Poglavarstvu Vukovarsko-srijemske županije nisu učinkovito djelovala na suzbijanje širenja zla iz okupiranih dijelova bosanske Posavine.
Županjci zaštitu očekuju od UNPROFORa i NATOa, a zatraženo je uključivanje rješavanja problema Županje i županjske Posavine u obnovljene pregovaračke procese.

Na sjednici je izražena zahvalnost Poglavarstvu Slavonskog Broda, koji je prosvjedovalo zbog napada na Županju.

>>>

U Babinoj Gredi je 19. ožujka održana konstituirajuća sjednica Skupštine turističke zajednice. Na sjednici koju je otvorio Josip Lešić načelnik općine, nazočno je bilo 19 članova, a nakon usvajanja Poslovnika i izbora radnih tijela, član Inicijativnog odbora Željko Knežević osvrnuo se na mogućnosti djelovanja Turističke zajednice u Babinoj Gredi. Iz njegovog izlaganja jasno je da Babina Greda ima raznovrsne turističke mogućnosti -folklorne sadržaje, raznovrsnost nošnje i njegovanje običaja, konjogojstvo, manifestaciju na republičkoj razini Konji bijelci, konjički sport, lovni i ribički turizam, vjerski turizam (blizina svetišta), naivno slikarstvo i kulturni život itd. Da bi se sve ove mogućnosti realizirale, Turistička bi zajednica u prvom redu morala pokrenuti rad na njihovom ostvarivanju, izraditi propagandni materijal, te se marketinški uključiti u sve navedene manifestacije.


Na sjednici je prihvaćena Odluka o izboru u tijela skupštine Turističke zajednice. Za predsjednika je izabran Željko Knežević, a članovi Turističkog vijeća su: Ana Verić, Ilija Babić, Mirko Babić, Franjo Krnić, Đuro GregoroIz središta Babine grede vić, Pero Malbašić, Lovro Civić i Jakob Galović. U Nadzorni odbor Turističke zajednice imenovani su Antun Kopić, Antun Omazić i Kata Lešić.

>>>

Na prometnicama Vukovarsko-srijemske županije u nedjelju se dogodilo osam prometnih nesreća u kojima su dvije osobe poginule, a dvije su teško ozlijeđene.
U Šiškovcima kod Županje u nedjelju poslijepodne teško je ozlijeđena pješakinja Deifa Vidaković. Unatoč brzoj intervenciji hitne medicinske pomoći, tijekom noći preminula je u vinkovačkoj bolnici. U nedjelju oko 23 sata poginuo je Mirko Stivančević, suvozač u osobnom automobilu opel, koji je u Babinoj Gredi sletio s ceste.

>>>

Babina Greda mirno je šokačko selo nedaleko od Županje, čuveno po konjima i marljivim ljudima, pa je vijest o nesvakidašnjem ubojstvu među mještanima izazvala iznenađenje. Oba sudionika tragičnog događaja - i ubojica i ubijeni - doseljenici su, pa Babogredci nerado pričaju o svemu što se dogodilo jer, eto, »nisu oni naši već su izbjeglice iz Bosne«. I najiskusniji policajci Policijske uprave vukovarko-srijemske ne pamte da je ubojica tragove ubojstva pokušao prikriti kako je to učinio u Babinoj Gredi. Policajce je također iznenadio motiv, ali sve to nije utjecalo na tijek očevida i istrage - sve prikupljene indicije upućivale su na to da je ubojica devetnaestogodišnji I. B.. izbjeglica iz Donjih Hamića u Bosni i Hercegovini, koji je vrlo brzo i priznao ubojstvo iz koristoljublja.

I. B. podmeće požar
Ubojstvo je otkriveno gotovo slučajno. Naime, u noći od subote na nedjelju, od 8. na 9. lipnja izbio je požar u skromnoj vuklanizerskoj radionici Ediba Smailhodžića uz autocestu Zagreb - Bajakovo, u kojemu je ozlijeđen I. B. Taj detalj nije promaknuo iskusnim policajcima, pa su se zainteresirali što je I. B. radio u radionici i za vrijeme požara i klupko se počelo odmotavati. Ubrzo je, pritiješnjen dokazima, I. B. priznao da je ubio Ediba Smailhodžića (42), a podmetanjem požara pokušao je prikriti tragove zločina. Inspektori za krvne delikte PU vukovarsko-srijemske Miodrag Matičić i Niko Džinić, koji su obavili očevid, ističu kako samo ubojstvo nije neuobičajeno, ali nesvakidašnji je način na koji je ubojica pokušao prikriti tragove. Naime, leš je zacementirao u prostoriji pokraj radionice'
- lako u policiji radim već 22 godine, nisam do sada naišao na ovakav slučaj, a i patolog koji je obavio obdukciju kaže kako u svom iskustvu nije imao sličan slučaj - kaže Niko Džinić.

Smrt u mukama
Sve je počelo u četvrtak, 6. lipnja oko 21 sat, kad je I. B. došao u radionicu, u kojoj je vlasnik i stanovao u skromnoj sobici, te usnulog Ediba željeznom šipkom dva puta udario u glavu, a šipku bacio u Savu. Budući da nije bio siguran je li vlasnika vulkanizerske radionice doista ubio, najlonskim užetom svezao mu je ruke na leđa jer se bojao da će korpulentni Edib pružiti otpor ako dođe k svijesti. Pokazat će se da je oprez I. B. bio potreban jer je nakon nekog vremena Edib umro u mukama, pokušavajući se osloboditi užeta.
I B. je nakon ubojstva otišao kuci u strossmayerovu 27, gdje je živio s majkom, i vjerojatno razmišljao što učiniti s lešom. Sutradan, u petak, I B je kupio tri vreće cementa i vratio se na mjesto zločina. Odvukao je Ediba u prostoriju koja je služila kao kupaonica, polegao ga na trbuh, umotao u deku, pokrio ga kartonom i napravio neku vrstu kalupa, načinio smjesu od cementa i vode te time »zalijevao« pokojnika. Ustanovio je da neće imati dovoljno cementa pa je kupio još dvije vreće kako bi okončao ovaj morbidni posao.
U subotu oko 23 sata otišao je na obližnju benzinsku postaju, kupio deset litara benzina, vratio se u vulkanizersku radionicu, zalio benzinom ležaj na kojemu je ubijen Edib Smailhodžić i gdje je još bilo tragova krvi, ali i cijelu prostoriju, te podmetnuo požar kako bi uništio tragove.
- Mladić je bio neiskusan pa nije znao da benzin ne gori već gore njegove pare. te kad je upalio šibicu ili upaljač, naglo je buknuo požar u cijeloj prostoriji - rekao je inspektor Miodrag Matičić.
- U panici nije mogao pronaći ključ da bi izišao iz prostorije i pritom je i sam ozlijeđen.

Samotnjak i koristoljublje
Budući da se cement stvrdnuo, policajci su imali muke dok su iz betona izvadili leš. Prema podacima kojima raspolaže policija, I. B. je izbjeglica koji se družio s ubijenim i povremeno radio u njegovoj radionici, pa je stekao njegovo povjerenje, a tu se krije i motiv ubojstva.
- Njih dvojica 25. svibnja potpisali su ugovor o najmu radionice kojim Edib daje I. B. radionicu na dvije godine u najam za 200 njemačkih maraka na mjesec - ističu inspektori Matičić i Džinić.
- I. B. se obvezao da će isplatiti najmodavcu 4800 njemačkih maraka i tek tada ima pravo koristiti radionicu.
Ubojstvom i skrivanjem leša u betonsku kocku vjerojatno se htio domoći radionice, a poznanicima bi rekao kako je Edib otišao u Brčko, što je sada malo teže provjeriti. I. B. je bio samotnjak, malo se s kim družio, a potječe iz poštene obitelji - tri brata sudjelovala su u obrani Posavine.

Mladić je u početku negirao ubojstvo, ali je ubrzo sve priznao jer je bio pod strahovitim pritiskom i nije mogao dugo prikrivati zločin.
I. B. oduzeo je ubijenome zlatni lančić, prsten i narukvicu i to sve prodao u Županji, a tim je novcem platio zaostale rate struje za vulkanizersku radionicu. Također je oduzeo Edibov automobil.

O Edibu Smailhodžiću malo se zna. Tek toliko da se dva puta ženio - jedna je žena s troje djece u Brčkom, a druga u Njemačkoj To potvrđuje i Matija Ćivić, prva susjeda koja tek površno poznaje Ediba.
- Ovdje nije imao rodbine i malo smo se družili, ali je s nama uvijek bio dobar - kaže baka Matija.
- Tek u nedjelju ujutro doznali smo što se dogodilo, prije toga nismo ništa neobično zamjećivali.

Sada je vuklanizerska radionica zapečaćena, a ispred nje je poluizgorjeli kauč s tragovima krvi na kojemu je ubijen Edib. Kroz razbijene prozore nazire se prostorija s ostacima betona gdje je I. B. zacementirao vlasnika. Devetnaestogodišnji I. B. u zatvoru je Istražnog centra u Osijeku, ima vremena za razmišljanje kako se zločin ne isplati.

Bio je pristojan i povučen

Majku I. B, Janju B, nismo pronašli kod kuće, ali su nam susjede rekle kako je s njom teško razgovarati jer ima govornu manu, a događaj je još pojačao bolest. Anka Marić, susjeda iz Strossmayerove ulice, ne može vjerovati da je miran mladić iz njihove ulice počinio takav zločin.
- L B. je iz dobre i poštene obitelji. Dva njegova brata bila su na ratištu. Često su posjećivali majku i radili na imanju sve što treba. Otac je umro, pa su oni pomagali majci. I. je bio jako povučen dečko. Jednom sam ga srela na ulici zagrlila ga, jer znam ga od malih nogu, I pitala: 'Kada ćeš se ženiti?, a on se samo nasmijao i prošao dalje - kaže Anka Marić.
- Netko je njega morao na to nagovoriti jer ne bi on to sam učinio.
Druga susjeda, koja nije željela reći svoje ime, također I.-a poznaje kao pristojnog mladića.
- Uvijek je pristojno pozdravljao, a sjećam se da sam ga viđala kako pomaže susjedima kupiti sijeno, cijepati drva i slično. Iznenadila sam se kad sam u novinama pročitala da ima 19 godina jer sam mislila da je mlađi. Nisam ga viđala s prijateljima, uvijek je hodao sam - kaže ta susjeda koja je površno poznavala i ubijenog Ediba Smailhodžiča, za kojega nema baš lijepih riječi.
- Dok je supruga živjela s njim u Babinoj Gredi, Edib ju je često tukao i, navodno, izbio oko.
Iako je benzinska crpka samo dvadesetak metara udaljena od vuklkanizerske radionice koju je zapalio, L B. je po benzin otišao na udaljeniju crpku na autocesti kako bi, vjerojatno, uklonio razlog za sumnju.
- Kad je oko 23 sata došao mladić s dva kanistra po deset litara benzina, nije nam bilo ništa čudno jer često se dogodi da netko ostane na cesti bez benzina. Tome nismo pridavali veću važnost - kažu prodavači na benznskoj crpki.


>>>